ALBERT CAMUS

STRANAC

Danas je mama umrla. Ili moda jucer, ne znam. Dobio sam
brzojav iz ubonice: "Majka preminula. Ukop sutra. S poto-
vanjem." Ali, to nita ne znaci. Moda je to ipak bilo jucer.
Ubonica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alira.
Krenut cu autobusom u dva sata i stici tamo negdje poslije
podne. Tako cu moci probdjeti noc uz pokojnicu, a vratit cu se
sutra navecer. Zatraio sam od svoga poslodavca dva dana
dopusta, to mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali,
nije mu bilo pravo. Cak sam mu rekao: - Nisam ja tome kriv.
- Nije mi nita odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo
da mu to kaem. Uostalom, nisam se imao zbog cega isprica-
vati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sucut. Ali, vjerojatno ce
to uciniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama
nije ni umrla. A nakon ukopa bit ce to neto svreno i sve ce
poprimiti slubeniji izraz.
Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vruce.
Rucao sam bio, kao i obicno, u restoranu kod Celesta. Svi su
me mnogo alili, a Celeste je rekao: - Samo je jedna majka. -
Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malo
smucen jer sam morao otici do Emmanuela da posudim od
njega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umro
stric.
Trcao sam da ne zakasnim na autobus. Od te urbe i trcan-
ja pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste

i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo za
cijele vonje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na ne-
kog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka.
Odgovorio sam: - Da - samo da ne moram s njim razgova-
rati.
Ubonica je na dva kilometra od sela. Taj sam put preao
pjeice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekao
da moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sam
malo pricekao. Za sve to vrijeme vratar je neto govorio, a on-
da sam posjetio upravitelja - primio me u svom uredu. Bio je
to sitan starac odlikovan Legijom casti. Pogledao me svojim
svijetlim ocima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadrao u
svojoj da vec nisam znao kako da je izvucem. Pogledao je u
nekakve spise i rekao mi: - Gospoda je Mersault dola ova-
mo prije tri godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. - Pomislio
sam da mi neto zamjera, pa sam mu poceo razjanjavati. Ali
me on presijece u rijeci: - Ne morate se, drago dijete, oprav-
davati! Procitao sam spise vae majke. Vi niste mogli pod-
mirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna njegovateljica.
Vi imate skromnu placu, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sret-
nija. -
Rekoh: - Jest, gospodine upravitelju. - On nadoda: -
Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vrnjaka. S njima je ima-
la zajednicke interese koji pripadaju jednom drugom vreme-
nu. A vi ste mladi, i ona bi se dosadivala s vama.
To je istina. Dok je bila kod kuce, mama me je neprestano
nijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubonici cesto je pla-
kala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi
plakala da su je odveli iz ubonice. I opet zbog navike. Djelo-
mice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo
uopce posjecivao. Pa i zato to bih tada izgubio cijelu nedjelju
- a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na
autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.
Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo vie nisam ni
sluao. Zatim mi rece: - Sigurno elite vidjeti majku. - Usta-
doh bez rijeci, a on pode ispred mene prema vratima. Na stu-
bitu mi objasni: - Prenijeli smo je u nau malu mrtvacnicu.
Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi su
dva-tri dana nervozni. A to oteava rad. - Proli smo kroz
dvorite u kojemu je bilo mnogo staraca koji su caskali u ma-
lim skupinama. Uutjeli su dok smo prolazili. A iza naih leda
opet su nastavili razgovore. Ba kao prigueno brbljanje papi-
gica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravi
sa mnom. - Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vam
na raspolaganju u svom uredu. U nacelu, ukop je zakazan za
deset sati prije podne. Mislili smo da cete tako moci probdjeti
noc uz pokojnicu. Jo neto - vaa je majka, cini se, vieput iz-
razila elju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskom
obredu. Ja sam poduzeo sve to treba. Htio sam vas samo o to-
me izvijestiti. - Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, ali
nije nikad za ivota mislila na vjeru.
Uah. Bijae to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sa
stropom od arena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s pos-
toljem u obliku slova X. Na dva stalka u sredini leao je po-
klopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva utaknuti vijci
kako stre iz dasaka premazanih smedom bojom. Pokraj odra
sjedila je bolnicarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramom
kricave boje na glavi.
U taj tren ude iza mojih leda vratar. Mora da je dotrcao.
Zamuckivao je: - Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem
vijke pa da je vidite. - Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih.
Rece mi: - Necete? - Odgovorih: - Necu. - Zastade, a ja se
posramih jer osjetih da nisam smio to reci. Domalo me pogle-
da i upita: - Zato? - ali bez prijekora u glasu, kao da ga sa-
mo zanima. Odgovorih: - Ne znam. - Tada, sucuci svoj bije-
li brk, kaza, ne gledajuci me: - Razumijem. - Oci mu bijahu
lijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pa
i sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i pode prema
vratima. Vratar mi tada rece: - Ima rak. - Nisam ga razumio,
pa pogledah bolnicarku i opazih da ispod ociju nosi povoj oba-
9

vijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licu
joj se vidio samo taj bijeli povoj.
Kad je izila, vratar rece: - Ostavit cu vas samog. - Ne
znam kakvu sam kretnju ucinio, ali je ostao stajati iza mene.
Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih leda. Prostorija je
bila puna lijepog svjetla u predvecerje. Dva strljena zujala su
oko staklenog stropa. Osjecao sam kako me obuzima drije-
me. Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: - Jeste li vec dugo
ovdje? - Umah mi odgovori: - Pet godina - kao da je ne-
prestano cekao da ga to upitam.
Zatim se raspricao. Bio bi se vrlo zacudio da mu je tkogod
nekoc rekao da ce svriti kao vratar ubonice u Marengu. ez-
deset cetiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadoh
mu u rijec:-A, niste odavde? - Zatim se sjetih da mi je, prije
negoli me je odveo upravitelju, pricao o mami. Rekao mi je da
bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vruce, pogotovo u
ovom kraju. Tada mi je kazao da je ivio u Parizu i da ga ne
moe zaboraviti. U Parizu covjek ostaje uz pokojnika po tri, pa
i cetiri dana. Ovdje nema za to vremena, covjek se jo nije ni
snaao a vec mora juriti za mrtvackim kolima. Tada mu je ena
rekla:-uti, o tome ne treba da govori pred gospodinom. -
Stari je pocrvenio i ispricao se. Upleo sam se i rekao: - Ma ni
govora! - Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda.
U mrtvacnici mi je kazao da je doao u ubonicu kao ubo-
gar. Buduci da se osjecao zdrav, ponudio se da bude vratar.
Napomenuh mu da je zapravo isto to i drugi u ubonici. Rece
mi da nije. Vec sam se bio zacudio kako govori: "oni", "osta-
li" i, rjede, "starci" o ubogarima od kojih neki nisu bili stariji
od njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku,
ima nekakvu vlast nad njima.
Uto ude opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se
brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu pre-
kidac, a iznenadni blijesak svjetla zasjeni mi oci. Pozva me u
blagovaonicu na veceru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponu-
di da ce mi donijeti alicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelu
kavu, pristadoh i on se zacas vrati s posluavnikom. Popih ka-
vu. Poeljeli da zapuim. Ali sam se skanjivao jer nisam bio
nacisto smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakl-
jucih da to uopce nije vano. Ponudih vratara cigaretom pa za-
palismo.
U jednom mi casu rece: - Znate da ce i prijatelji vae gos-
pode majke doci da je cuvaju. Takav je obicaj. Moram donijeti
stolice i crne kave. - Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna
svjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Od-
govorio mi je da se ne moe. Elektricne su instalacije tako ure-
dene - ili sve ili nita. Nisam se vie mnogo obazirao na nje-
ga. Otiao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od njih
poredao alice oko kavnika. Zatim je sjeo sucelice meni, s dru-
ge strane mame. Njegovateljica je bila takoder tu, u dnu dvo-
rane, okrenuta ledima. Nisam vidio to radi. Ali, po pokretima
ruku zakljucio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila za-
grijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noci i cvijeca. Ci-
ni mi se da sam malo zadrijemao.
Probudio me nekakav suanj. Kad sam otvorio oci, ucinilo
mi se da je prostorija zbog bjeline jo blistavija. Preda mnom
nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrta-
vale su se toliko jasno da su mi bole oci. U taj cas udoe mami-
ni prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo su stupali na tu
jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad nikog nisam
vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjeci nije mi
izmakla pogledu. Medutim, nisam ih cuo i jedva da sam mo-
gao povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene no-
sile pregace, a vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isti-
cala ispupceni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stare
ene mogu biti trbuaste. Mukarci su bili gotovo svi vrlo
mravi i nosili su tapove. Iznenadio sam se to im ne vidim
ci, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kad
su posjedali, vecina me njih promatrala i klimala u neprilici
glavom, a usne im bijahu uvucene u bezuba usta pa nisam bio
nacisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehoticni trzaji. Ipak,
10
11

mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjeda-
li sucelice meni, oko vratara, tresuci glavama. Nacas me obuze
smijean dojam da su doli da mi sude.
Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila je u drugom redu,
zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio.
Plakala je i neprestance jecala, cinilo mi se da nece nikad pres-
tati. Ostali kao da je nisu culi. Bili su skutreni, nujni i nijemi.
Gledali su u lijes, ili u svoj tap, ili to drugo, ali su gledali sa-
mo u to. Ona je ena svejednako plakala. Cudio sam se jer je
nisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak, nisam se usu-
dio da joj to kaem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj neto,
ali je ona zavrtjela glavom, neto promumljala i dalje plakala.
Tada vratar dode na moju stranu. Sjede do mene. Nakon po-
dosta vremena izvijesti me, ne gledajuci me: - Bila je vrlo
privrena vaoj gospodi majci. Kae da joj je ona ovdje bila je-
dina prijateljica i da sad vie nema nikoga.
Ostali smo tako prilicno dugo. Uzdasi i jecaji one ene bi-
vali su sve rjedi. Cesto je mrcala. Napokon je umuknula. Nije
mi se vie spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me kria.
Sad mi je utnja svih tih ljudi bila mucna. Tek od vremena do
vremena zacuo bih nekakav cudan um, ali nisam znao to je
to. Naposljetku sam se dosjetio da neki starci usisavaju obraze
i tako proizvode to cudno mljackanje. Oni to nisu ni zapaali,
toliko su bili zadubljeni u svoje misli. Cak sam imao dojam da
im ta pokojnica to lei medu njima nita ne znaci. Ali sad mis-
lim da je taj moj dojam bio pogrean.
Svi smo popili kavu kojom nas je posluio vratar. Poslije
vie nita ne znam. Noc je prola. Sjecam se da sam u jednom
trenutku otvorio oci i vidio kako starci spavaju zbijeni jedno
uz drugo, osim jednog jedinog koji me je, naslonjen bradom
na ake u kojima je cvrsto drao tap, netremice gledao, kao da
je jedva cekao da se probudim. Zatim sam opet zaspao. Pro-
budio sam se od sve jace boli u kriima. Danje je svjetlo prodi-
ralo kroz arena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac i
dugo kaljao. Pljuvao je u velik kockast rupcic a svaki isplju-
vak kao da je cupao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratar
rekao da sad moraju otici. Poustajali su. Od tegobna bdjenja li-
ca su im bila siva kao pepeo. Izlazeci, svi su se, na moje veliko
cudo, rukovali sa mnom - kao da nas je ta noc, u kojoj nismo
ni rijeci progovorili, nekako zbliila.
Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan gdje sam se
malo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista bila
dobra. Kad sam iziao, bilo se vec razdanilo. Ponad breuljaka
to razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo proarano rume-
nilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris soli.
Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i osjecao
sam kako bih, da nije majke, uivao u etnji.
Medutim, cekao sam u dvoritu, ispod platane. Udisao
sam miris svjee zemlje i nisam vie bio pospan. Mislio sam na
kolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da podu na posao -
meni je to oduvijek bio najtei trenutak. Jo sam neko vrijeme
razmiljao o tome, ali mi pozornost privuce zvono to je zaz-
vonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu se
nekakvo komeanje, a onda se opet sve utia. Sunce je pois-
kocilo na nebu - vec mi je grijalo noge, vratar je proao kroz
dvorite i rekao mi da me trai upravitelj. Odoh u njegov ured.
Dao mi je da potpiem nekoliko spisa. Opazih da je obukao
crn kaput i prugaste hlace. Dohvatio je telefonsku slualicu i
obratio mi se: - Maloprije su stigli slubenici pogrebnog za-
voda. Zamolit cu ih da zatvore lijes. elite li da jo prije toga
posljednji put vidite majku? - Odgovorih da ne elim. Sni-
zivi glas, upravitelj zapovjedi u telefon: - Figeac, recite lju-
dima da mogu krenuti.
Zatim mi rece da ce prisustvovati pogrebu, a ja mu zahva-
lih. Sjede za svoj pisaci stol i prekrii svoje kratke noge. Saopci
mi da cemo ja i on biti sami, s deurnom bolnicarkom. U nace-
lu, ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Doputa im sa-
mo da cuvaju mrtve. - Iz covjecnosti - pripomenu. Ali je u
voj prilici iznimno odobrio jednom starom maminom pri-
jatelju da prati lijes: - Thomasu Perezu. - Tu se upravitelj
22
13

nasmijei. Rece mi: - Shvacate, rijec je o pomalo djetinjastim
osjecajima. Ali, on i vaa majka bili su nerazdvojivi. U uboni-
ci su se alili na njihov racun, govorili su Perezu: "To vam je
zarucnica." A on se smijao. To im je cinilo veselje. Cinjenica je
da ga se smrt gospode Mersault duboko kosnula. Smatrao sam
da mu ne smijem uskratiti to odobrenje. Ali, na savjet lijecnika
koji ih redovito obilazi, zabranio sam mu da nocas bdi.
Prilicno smo dugo utjeli. Upravitelj ustade i pogleda kroz
prozor, a onda napomenu: - Evo vec i upnika iz Marenga. 
Poranio je. - Upozorio me da ima najmanje tri cetvrt sata ho-
da do crkve koja je u samom selu. Sidosmo. Ispred zgrade sta- ,
jao je upnik sa dva djecaka iz crkvenog zbora. Jedan je od njih
drao kadionicu, a svecenik se sagnuo da podesi duinu srebr- ",
noga lanca. Kad smo izili, svecenik se uspravio. Obratio mi se j
sa "sinko" i rekao mi dvije-tri rijeci. Zatim je uao, a ja za njim. t
Umah opazih da su vijci na lijesu pricvrceni i da su u pros-
toriji cetiri covjeka u crnom. U isti cas zacuh upravitelja kako
mi kae da kola cekaju na cesti, i svecenika kako pocinje molit-
vu. Od tada je sve teklo vrlo brzo. Oni su ljudi prili lijesu s
mrtvackim pokrovom. Svecenik, njegovi pratioci, upravitelj i
ja izidosmo. Ispred vrata je stajala neka gospoda koju nisam
poznavao. - Gospodin Mersault - rece upravitelj. Nisam
dobro cuo ime te gospode, samo sam shvatio da je bolnicarka
odredena da prati lijes. Bez smijeka je naklonila svoju kocatu
i dugacku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo lijes.
Poli smo za grobarima i izili iz ubonice. Ispred vratnica sta-
jala su kola. Onako lakirana, duguljasta i sjajna, podsjecala su
me na dacku pernicu. Pokraj njih je stajao pogrebnik, smijeno
obucen covuljak, i neki starac koji se neprirodno drao. Shva-
tih da je to gospodin Perez. Nosio je mek pusten eir okrugla
tuka i iroka oboda (skinuo ga je kad je lijes prolazio kroz vra-
ta), odijelo kojem su hlace padale u naborima na cipele, i kra-
vatu od crne tkanine s velikim bijelim ovratnikom. Usne su
mu podrhtavale ispod nosa posutog crnim pjegama. Iz njego-
ve sijede i prilicno njene kose virile su cudne, klapave i ne-
pravilne ui kojih me boja crvena kao krv iznenadila na tom
bljedunjavom licu. Pogrebnik nam svima odredi mjesta. up-
nik je iao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona cetvorica. Iza
njih upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolnicarka i gospodin
Perez.
Sunce je vec bilo preplavilo nebo. Pocelo je pritiskivati
zemlju i ega je naglo rasla. Ne znam zato smo onoliko cekali
prije negoli smo krenuli. Bilo mi je vruce u tamnom odijelu.
Starcic koji je bio nataknuo eir ponovo ga je skinuo. Okrenuo
sam se donekle na njegovu stranu i promatrao ga dok mi je
upravitelj pricao o njemu. Rekao mi je da su se moja majka i
gospodin Perez cesto etali sve do sela u pratnji bolnicarke.
Gledao sam krajinu oko sebe. Izmedu redova cempresa koji
vode na breuljke to dodiruju nebo, ona crvena i zelena zem-
lja, one rijetke i jasno ocrtane kuce - razumio sam mamu.
Vecer u ovom kraju mora da je sjetno zatije. Sada je od arkog
sunca treperio krajolik i doimao se necovjecno i sumorno.
Krenusmo. Tada opazih da Perez hramlje. Kola su se malo-
pomalo sve bre kretala i starac je zaostajao. Jedan od onih ko-
ji su ili uz kola takoder je bio zaostao i poravnao se sa mnom.
Zacudio sam se koliko je brzo sunce odskocilo na nebu. Opa-
zio sam da polje vec odavno odzvanja od zujanja kukaca i puc-
ketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam gologlav, pa
sam se hladio rupcicem. Namjetenik pogrebnog zavoda re-
kao mi je tada neto to nisam razumio. Istodobno je brisao
glavu rupcicem koji je drao u lijevoj ruci, a desnom je odigao
titnik kape. Pripitah ga: - Molim? - On ponovi pokazujuci
u nebo: - Ala ee. - Rekoh: - Da. - Malo zatim zapita: -
Je li vam to majka? - Ponovo rekoh: - Da. - Je li bila stara?
- Odgovorih: - Pa, tako - nisam pravo znao koliko joj je bi-
lo godina. Zatim je uutio. Osvrnuo sam se i spazio staroga Pc-
reza na pedesetak metara iza nas. urio se mauci eirom u
ruci. Pogledah i upravitelja. Koracao je vrlo dostojanstveno,
bez ijedne nepotrebne kretnje. Nekoliko mu je kapljica znoja
'   orosilo celo, ali ih nije otirao.
15
24

Ucinilo mi se da sprovod odmice neto bre. Oko mene
svejednako jarko obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo.
Neko smo vrijeme ili dijelom ceste koji je nedavno poprav-
ljan. Katran se topio na suncu. Noge su upadale u nj i ostavlja-
le trag u njegovoj sjajnoj kai. Kocijaev eir od ucinjene koe
iznad kola kao da je bio umocen u to crno blato. Osjecao sam
se nekako izgubljen izmedu modrog i bijelog neba i jednolic-
nosti tih boja, ljepljive crnine raskvaena katrana, mutne crni-
ne odijela i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris koe i ba-
lege, miris laka i tamjana, umor od neprospavane noci, mutilo
mi je pogled i misli. Osvrnuh se jo jedanput - ucini mi se da
je Perez, koji dobro poznaje ovaj kraj, udario precacem ne bi li
nas sustigao. Na zavoju nam se pridruio. Zatim smo ga opet
izgubili. Ponovo je udario poljem, i tako vie puta. Osjecao
sam kako mi krv udara u sljepoocnicama.
Sve se nakon toga odigralo toliko brzo, sigurno i prirodno
da se vie nicega ne sjecam. Samo necega - kad smo ulazili u
selo, obratila mi se bolnicarka. Glas joj je bio neobican, nije joj
pristajao licu, bio je milozvucan i drhtav. Rekla mi je: - Ako
covjek ide polako, moe dobiti suncanicu. A ako ide prebrzo,
uznoji se pa ga u crkvi uhvati groznica. - Imala je pravo. Ne-
ma drugog izlaza. Sacuvao sam u sjecanju jo nekoliko slika
od toga dana - Perezovo lice, na primjer, kad nas je posljednji
put sustigao blizu sela. Krupne suze od uzrujanosti i boli ka-
pale su mu na obraze, ali zbog bora nisu tekle niz lice. irile su
se, stapale i stvarale vodenu pokost na tom oronulom licu. Tu
su jo bili crkva i seljani na nogostupima, crveni geraniji na
grobovima. Perezova nesvjestica (kao da se lutak razglavio),
zemlja crvena kao krv to se kotrlja po maminu lijesu, bijelo
korijenje izmijeano sa zemljom, pa opet ljudi, glasovi, selo,
cekanje pred kavanom, neprekidno brencanje motora i moja
radost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Aliru i
kad sam pomislio da cu leci i spavati punih dvanaest sati.
II
Probudivi se, shvatio sam zato je ef bio onako nezado-
voljan kad sam zatraio dva dana dopusta - danas je subota.
To sam bio tako reci zaboravio, ali kad sam ustao, pala mi je na
pamet ta misao. On je, posve razumljivo, izracunao da cu s
nedjeljom imati cetiri dana dana dopusta, a to mu nije bilo pra-
vo. Ali, s jedne strane, nisam ja kriv to su mamu pokopali
jucer a ne danas, a s druge strane, ionako bih bio slobodan u
subotu i nedjelju. Razumije se samo po sebi da ga ipak razu-
mijem.
Bilo mi je teko ustati jer sam bio umoran od juceranjeg
dana. Dok sam se brijao, pitao sam se to da radim, pa sam na-
kanio da podem na kupanje. Odvezao sam se tramvajem u luc-
ko kupalite. Tu sam skocio u kanal. Bilo je mnogo mladarije.
U vodi sam naao Mariju Cardonu, daktilografkinju koja je
nekad radila u naem uredu i koju sam tada elio. A i ona me-
ne, cini mi se. Ali je uskoro otila od nas pa nismo stigli nita
uciniti. Pomogao sam joj da se popne na bovu, i usput sam joj
oceao rukom grudi. Bio sam jo u vodi, a ona je vec leala
potrbuke na bovi. Okrenula mi se. Kosa joj je bila pala na oci i
smijala se. Uspeo sam se na bovu i legao do nje. Bilo je lijepo, i
kao u ali zabacio sam glavu i spustio je na njen trbuh. Nije
nita rekla pa sam tako ostao. Cijelo mi je nebo bilo pred oci-
ria, modro i zlacano. Ispod potiljka sam osjecao lagano kucan-
je u Marijinu trbuhu. Dugo smo ostali na bovi drijemajuci. Kad
16
17

je sunce pripeklo, ona je skocila u vodu a ja za njom. Sustigao
sam je i obujmio je oko struka, pa smo zajedno plivali. Svejed-
nako se smijala. Dok smo se na keju suili, rece mi: - Crnja
sam od vas. - Upitao sam je bi li htjela navecer poci u kino sa
mnom. Opet se nasmijala i rekla da bi htjela pogledati jedan
film u kojem igra Fernandel. Kad smo se obukli, zacudila se
to vidi na meni crnu kravatu, i upitala me jesam li u alosti.
Rekoh joj da mi je mama umrla. Htjela je znati kada, pa sam joj
odgovorio: - Jucer. - Malko se lecnula, ali nije nita kazala.
Htjedoh joj reci da nisam ja tome kriv, ali se obuzdah jer se sje-
tih da sam to vec rekao efu. Nije vano. Uostalom, covjek je
uvijek pomalo kriv.
Navecer je Marie bila vec sve zaboravila. Film je na maho-
ve bio smijean, a zapravo vrlo glup. Ona je pritisnula nogu uz
moju. Milovao sam joj grudi. Potkraj filma sam je zagrlio, ali
nespretno. Kad smo izili, pola je sa mnom u moj stan.
Kad sam se probudio, Marie je vec bila otila. Rekla mi je
bila da mora otici do tetke. Sjetio sam se da je nedjelja, pa sam
se oneraspoloio - ne volim nedjelju. Okrenuo sam se u pos-
telji ne bih li na jastuku osjetio miris soli iz Marijine kose, i spa-
vao sam do deset sati. Zatim sam puio u postelji sve do pod-
ne. Nisam htio rucati kod Celesta kao obicno jer bi me zacijelo
svata zapitkivali, a to ne volim. Isprio sam sebi jaja i pojeo ih
iz same tave, bez kruha jer ga vie nisam imao, a nije mi se da-
lo silaziti da ga kupim.
Nakon rucka sam se malo dosadivao i tumarao po stanu.
Stan je bio ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelik
za mene, pa sam prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Bo-
ravim samo u toj sobi, medu stolicama podstavljenima pode-
ranom slamom, ormarom na kojem je zrcalo poutjelo, toalet-
nim stolicem i posteljom od mjedi. Sve je ostalo zaputeno.
Maloprije, da skratim vrijeme, uzeo sam neke stare novine i ci-
tao. Izrezao sam reklamu za Kruschenove soli i zalijepo je u
staru biljenicu, gdje cuvam stvari iz novina koje me zanima-
ju. Oprao sam ruke i najposlije iziao na balkon.
Moja soba gleda na glavnu ulicu predgrada. Bilo je lijepo
popodne. Medutim, plocnik je bio zamazan, a prolaznici rijet-
ki i jo uurbani. Bile su to uglavnom obitelji koje su izile u
etnju, dva djecaka u mornarskim odijelima, s hlacicama do
ispod koljena, pomalo sputani u svojoj krutoj odjeci, i djevojci-
ca s velikom ruicastom manom, u crnim lakiranim ci-
pelama. Za njima golema majka, u smedoj svilenoj haljini, i
otac, slabacak covjek kojeg poznajem iz videnja. Nosio je slam-
nat eir ravna oboda i leptir kravatu, a u ruci tap. Gledajuci
ga tako sa enom, shvatio sam zato u naoj cetvrti govore o
njemu da je otmjen. Neto kasnije prodoe mladici iz predgra-
da, zalizane kose i crvenih kravata, u kaputima pripijenim uz
tijelo, s izvezenim rupcicem u depicu i u cipelama kockastog
vrha. Pomislio sam da idu u grad u kino. Zato su i krenuli tako
rano i urili se na tramvaj smijuci se grohotom.
Iza njih je ulica malo-pomalo opustjela. Bit ce da su preds-
tave posvuda vec pocele. Na ulici su ostali samo trgovcici i
macke. Nebo je bilo vedro, ali bez sjaja, ponad smokava uz rub
ceste. Na plocniku preko puta trafikant je iznio stolac, posta-
vio ga pred vrata, opkrocio ga i nalaktio se na naslon. Jo ma-
loprije dupkom puni tramvaji bili su sad gotovo prazni. U ka-
vanici "Kod Pierotta", pokraj trafike, konobar je u pustoj
dvorani meo piljevinu. Bila je zaista nedjelja.
Okrenuo sam stolac i postavio ga isto onako kao i trafikant,
jer sam zakljucio da je tako udobnije sjediti. Popuio sam dvije
cigarete, uao u sobu da uzmem komadic cokolade i vratio se
da je pojedem na prozoru. Malo zatim nebo se naoblacilo pa
sam pomislio da ce izbiti ljetna oluja. Malo-pomalo se ipak
razvedrilo. Ali, prolazak oblaka kao da je navijestio kiu pa je
na ulici postalo mracnije. Dugo sam promatrao nebo.
U pet sati tramvaji su poceli bucno pristizati. Dovozili su sa
stadiona iz predgrada skupine gledalaca nacickane na ste-
Penicama i ogradama. Iducim tramvajima vracali su se igraci
koje sam prepoznao po njihovim kovceicima. Derali su se i
Pjevali iz sveg grla da njihov klub nece nikad propasti. Neko-
18
19

licina me njih pozdravila. Jedan mi je doviknuo: - Dali smo
im po repu! - Potvrdio sam: - Da - i klimnuo glavom. Tada
su poceli pristizati brojni automobili.
Nagao je dan. Nebo se iznad krovova zaarilo, a kako je pa-
dao mrak, ulice su oivjele, etaci su se pomalo vracali. Opa-
zio sam, medu ostalima, opet onog otmjenog gospodina. Dje-
ca su plakala ili su ih morali vuci. Odmah zatim iz kina u naoj
cetvrti izlio se val gledalaca. Medu njima su mladici mahali
rukama odlucnije nego obicno, pa sam zakljucio da su gledali
nekakav pustolovni film. Oni koji su se vracali iz kina u gradu
stigli su neto kasnije. Cinili su mi se nekako ozbiljniji. Jo su
se smijali, ali su na mahove bili nekako umorni i zamiljeni.
Zadravali su se na ulici, hodajuci gore-dolje po plocniku pre-
ko puta. Gologlave djevojke iz nae cetvrti drale su se za ru-
ke. Mladici su se poredali da im presijeku put i dobacivali im
ale kojima su se one smijale okrecuci glave. Neke su me od
njih, moje poznanice, pozdravljale.
Odjednom se upalie ulicne svjetiljke, a od njihova blijeska
poblijedjee prve zvijezde to su sinule u noci. Osjetih da su
mi se oci zamorile od gledanja plocnika punih ljudi i svjetla.
Vlani plocnik blistao je na svjetlu, a tramvaji su u pravilnim
razmacima bacali odsjaj na neciju sjajnu kosu, na pokoji smi-
jeak ili srebrnu narukvicu. Domalo su tramvaji sve rjede pro-
lazili, mrkla se noc spustila na drvece i svjetiljke, cetvrt se neo-
pazice praznila, sve dok prva macka ne prijede lagano preko
iznova opustjele ulice. Tada pomislih da bi trebalo vecerati.
Malo me bolio vrat to sam onoliko sjedio naslonjen na stolici.
Sidoh da kupim kruha i tjestenine, spravih veceru i pojedoh je
stojecki. Htjedoh popuiti cigaretu na prozoru, ali je bilo zah-
ladjelo pa mi je bilo malo hladno. Zatvorih prozore, a u prola-
zu opazih u zrcalu dio stola na kojem su, kraj svjetiljke na es-
tu, leali komadici kruha. Pomislih da je prola jo jedna
mucna nedjelja, da je mama vec pokopana, da cu ponovo na
posao i da se, sve u svemu, nita nije promijenilo.
III
Danas sam mnogo radio u uredu. ef je bio prijazan. Pitao
me nisam li umoran, i zanimalo ga je koliko je mami bilo godi-
na. Odgovorio sam mu "oko ezdeset", da ne bih pogrijeio, a
ne znam zato je njemu nekako odlanulo, kao da misli da je ti-
me sve svreno.
Stol mi je bio pretrpan tovarnim listovima koje je trebalo
sve pregledati. Prije nego to sam otiao iz ureda na rucak,
oprao sam ruke. O podne volim taj trenutak. Uvecer ne
uivam toliko u tome jer je smotani rucnik koji upotrebljavam
vec sasvim mokar - slui nam cijeli dan. Jednom sam na to
upozorio efa. Odgovorio mi je da mu je ao, ali da je to ne-
vana sitnica. Iziao sam malo kasno, u dvanaest i pol, s Em-
manuelom koji radi u otpremi. Na ured gleda na more pa smo
izgubili neto vremena promatrajuci teretne brodove u luci
uarenoj od sunca. Uto je naiao jedan teretnjak zvececi lanci-
ma i praskajuci. Emmanuel me upita "hocemo li", a ja potrcah.
Teretnjak je vec bio proao pa smo pojurili za njim. Utonio sam
u buku i prainu. Nisam vie nita vidio, samo sam osjecao ne-
obuzdan zanos od te trke sred dizalica i strojeva, jarbola to su
poigravali na obzorju i trupova brodova pokraj kojih smo trca-
li. Prvi sam se dohvatio teretnjaka i uskocio. Zatim sam pomo-
gao Emmanuelu da sjedne. Bili smo se zapuhali, teretnjak je
Poskakivao po neravnoj kaldrmi na keju, usred praine i sun-
Ca- Emmanuel se zagrcnuo od smijeha.
20
21

Stigli smo uznojeni do Celesta. On je uvijek tamo, sa svo- ;
jom trbuinom, pregacom i sijedim brkovima. Upitao me "ka-
ko je". Rekao sam da nekako ide i da sam gladan. Smazao sam
rucak na brzinu i popio kavu. Zatim sam otiao kuci i malo
odspavao, jer sam popio odvie vina, a kad sam se probudio,
htjedoh jednu zapaliti. Bilo je kasno pa sam potrcao da uhva-
tim tramvaj. Radio sam cijelo popodne. U uredu je bilo vruce,
pa sam uvecer uivao vracajuci se polagano kejom. Nebo je bi-
lo zeleno, bio sam zadovoljan. Ipak sam se vratio ravno kuci
jer sam htio skuhati krumpira.                                              :
Uspinjuci se uz mracno stubite, sudario sam se sa starim >
Salamanom, svojim prvim susjedom. Bio je sa psom. Vec su 
osam godina zajedno. Prepelicar ima nekakvu konu bolest,
crljenicu, mislim, pa mu je poispadala gotovo sva dlaka i tijelo
mu se osulo pjegama. I smedim krastama. iveci tako s njim
(njih dvojica sami u jednoj sobici), stari Salamano postao mu je
napokon slican. I on ima crvenkaste kraste na licu i ute rijetke
dlake. Pas je pak poprimio od svoga gospodara nekakvo pog-
nuto dranje, njuka mu je isturena a vrat istegnut. Ba kao da
su od iste pasmine, a ipak se mrze. Dva puta na dan, u jedana-
est i u est sati, starac izvodi psa u etnju. Vec osam godina idu
uvijek istim putem. Mogu se vidjeti u Lvonskoj ulici, pas vuce
covjeka sve dok se stari Salamano ne spotakne. Tada tuce psa i
grdi ga. Pas puzi od straha i odupire se nogama. Tada je na
starcu red da njega vuce. Kad pas to zaboravi, ponovo potee
gospodara i ovaj ga ponovo tuce i grdi. Zatim obojica zastanu
na plocniku i gledaju se, pas obuzet stravom, a covjek
mrnjom. Tako svaki dan. Kad pas hoce da se pomokri, starac
ga ne puta na miru nego ga vuce, pa prepelicar ostavlja za so-
bom trag od kapljica. Ako se slucajno oneredi u sobi, opet iz-
vuce batina. Tako to traje osam godina. Celeste uvijek govori
da je to "alosno", ali, zapravo, tko zna? Kad sam ga susreo na
stubitu, Salamano je upravo grdio psa. Tada ga zapitah to
mu je pas skrivio. Nije mi odgovorio. Samo je ponavljao: -
Gade! Mrcino! - Dosjetio sam se kad se sagnuo nad psa da
mu neto popravi na ogrlici. Progovorih glasnije. Tada mi, ne
osvrcuci se, odgovori odajuci nekakav suzdran bijes: - Uvi-
jek je tu. - Zatim ode vukuci za sobom ivotinju, koja se odu-
pirala sa sve cetiri noge i skvicala.
Ba u taj cas ude moj drugi susjed. O njemu govore da ivi
od ena. Medutim, kad ga tko upita to je po zanimanju, od-
govara da je "skladitar". Opcenito, nije ba omiljen. Ali sa
mnom cesto pocavrlja i gdjekad provede pokoji trenutak kod
mene jer ga ja sluam. Mislim da je zanimljivo ono to govori.
Uostalom, nemam nikakva razloga da ne razgovaram s njim.
Zove se Ravmond Sintes. Onizak je, plecat i ima boksacki nos.
Uvijek je besprijekorno obucen. I on mi je rekao o Salamanu:
- Zar nije to alosno? - Pitao me ne gadi li mi se sve to, a ja
mu odgovorih da mi se ne gadi.
Popesmo se i htjedoh otici u svoj stan kadli mi on rece: -
Imam krvavica i vina. Hocete li da prezalogajite sa mnom?...
- Pomislih da bar necu morati kuhati, pa pristadoh. I on ima
samo jednu sobu i kuhinju bez prozora. Iznad postelje mu visi
andeo od bijelog i ruicastog tuka, fotografije prvaka i dvije-
tri snimke golih ena. Soba je bila prljava, a postelja nepos-
premljena. Najprije je upalio petrolejku, pa je izvadio iz depa
prilicno sumnjiv zavoj i previo sebi desnu aku. Upitah ga to
mu je. Rece mi da se pograbio s jednim tipom koji je zametnuo
s njim kavgu.
- Razumijete, gospodine Meursaulte - rece mi - nije da
sam zao nego samo nagao. Frajer mi veli: "Sidi s tramvaja ako
si muko." A ja njemu lijepo: "Hajde, smiri se! "A on ce opet
meni da nisam muko. Onda ja sidem i velim mu: "Bolje ce ti
biti da prestane jer cu te inace nauciti pameti". A on ce meni:
| "A kako?"Onda sam ga tako odalamio da je pao. Htio sam ga
' podici, ali me on, onako leeci, pocne udarati nogama. Onda
sam ga maznuo koljenom i dvaput akom. Raskrvario sam mu
lice. Upitao sam ga je li mu sad dosta. Rekao mi je da jest.-Za
sve to vrijeme Sintes je namjetao zavoj, a ja sam sjedio na kre-
vetu. Nadodao je: - Eto vidite da nisam ja zametnuo kavgu.
22
23

On je mene vrijedao. - To je bila istina, i to sam mu priznao.
Tada mi rece da se ba htio posavjetovati sa mnom u vezi s tim
dogadajem, da sam ja muko, da poznajem ivot, da bih mu
mogao pomoci i da cemo onda biti dobri prijatelji. Ja sam utio,
pa me ponovo upitao bih li mu htio biti prijatelj. Rekoh mu da
mi je to svejedno, a on kao da je bio time zadovoljan. Izvadio je
krvavicu, ispekao je na tavi i postavio cae, tanjure, pribor i
dvije boce vina. Sve to bez rijeci. Zatim sjedosmo za stol. Dok
smo jeli, poce mi pricati o svojoj dogodovtini. Isprva se mal-
ko skanjivao.-Upoznao sam se s jednom damom... bila mi je,
da tako kaem, ljubavnica. - Covjek s kojim se potukao bio je
njen brat. Rece mi da ju je uzdravao. Nisam nita rekao na to,
pa ipak je odmah dodao da zna to se prica o njemu, ali da je
njemu savjest cista i da je on skladitar.
- Ali, da se vratim na svoju pricu - rece mi - primijetio
sam da me vara.-Davao joj je koliko je bilo potrebno za ivot.
Sam je placao najamninu za njenu sobu i davao joj po dvadeset
franaka na dan za hranu. - Tri stotine franaka za sobu, est
stotina franaka za hranu, s vremena na vrijeme po par carapa,
sve skupa oko tisucu franaka. A gospoda nije nita radila. Go-
vorila mi je da je to istina, ali da ne moe izici na kraj s onim to
joj dajem. A ja joj kaem: "Zato ne radi pola dana? Prilicno bi
me rasteretila za sve te sitnice. Ovaj sam ti mjesec kupio jedan
kostim, dajem ti po dvadeset franaka na dan, placam ti stana-
rinu, a ti lijepo poslije podne pije kavu s prijateljicama. Daje
im kavu i ecer. A ja tebi dajem pare. Ja s tobom lijepo, a ti me-
ni tako. Ali, nije htjela raditi, uvijek je govorila da ne moe sas-
taviti kraj s krajem, i tako sam primijetio da me vara.
Zatim mi isprica kako joj je u torbici naao srecku, a ona mu
nije znala objasniti cime ju je kupila. Malo poslije je naao kod
nje "priznanicu" zalagaonice, iz koje se vidjelo da je zaloila
dvije narukvice. Sve do tada nije ni znao za te narukvice.-Bi-
lo mi je jasno da me vara. Tada sam je ostavio. Ali sam je naj-
prije izlemao. Rekao sam joj da joj nije ni do cega drugog stalo
nego do one stvari. Ovako sam joj rekao, gospodine Meursaul-
te, razumijete: "Ti ne vidi da ti svi zavide na sreci koju ti
pruam. Tek ce poslije vidjeti koliko si bila sretna. "
Prebio ju je namrtvo. Prije toga je nije tukao. - Mlatio sam
je, ali njeno, da tako kaem. Malo bi se derala. Zatvorio bih
kapke na prozorima i zavrilo bi se kao i obicno. Ali ovaj put je
za ozbiljno. A koliko je do mene, nisam je dovoljno kaznio.
Zatim mi objasni da se zbog toga eli posavjetovati sa
mnom. Zastao je u govoru da popravi stijenj svjetiljke koja se
dimila. Neprekidno sam ga sluao. Popio sam bio gotovo litru
vina i udarilo mi je u glavu. Puio sam Ravmondove cigarete
jer svojih vie nisam imao. Prolazili su posljednji tramvaji i od-
nosili sa sobom sad vec daleku buku predgrada. Ravmond
nastavi. Bilo mu je krivo "to jo eli spavati s njom". Ali ju je
htio kazniti. Isprva je kanio da je odvede u neki hotel pa da po-
zove policiju, izazove skandal te da je registriraju kao prostitut-
ku. Nakon toga se obratio nekim prijateljima iz podzemlja, ali
ni oni nisu nita smislili. A, kao to mi rece Ravmond, muka je
ivjeti u podzemlju. To je i njima rekao pa su mu predloili da
je "udese". Ali, ni to nije ono to on eli. Porazmislit ce. Ponaj-
prije bi me htio neto upitati. Medutim, prije nego to me upi-
ta, htio bi znati to ja mislim o svemu tome. Odgovorih da ne
mislim nita, ali da je sve to zanimljivo. Upita me mislim li da
ga je varala. Ja sam zaista stekao dojam da ga je varala. A sma-
tram li da je treba kazniti, i to bih ja ucinio na njegovu mjestu?
Rekoh mu da covjek nikad ne zna, ali da razumijem da je eli
kazniti. Popih jo malo vina. On pripali cigaretu i povjeri mi
svoju zamisao. Htio bi joj napisati pismo u kojem bi je izgrdio
na pasja kola, a u isto je vrijeme naveo da se pokaje. Poslije,
kad mu se vrati, leci s njom i "upravo u trenutku kad bi treba-
lo da svri", pljunut ce joj u lice i izbacit ce je iz stana. Smatrao
sam da ce je tako dobro kazniti. Ali, Ravmond mi rece da se ne
osjeca sposoban da napie takvo pismo, i da je pomislio na me-
ne da mu ga ja sastavim, utio sam pa me je upitao bi li mi bilo
teko da to odmah ucinim, a ja odgovorih da ne bi.
Tada on popi jo jednu cau, ustade, odgurnu tanjure i ono
25
24

malo hladne krvavice to je jo ostalo. Pomno obrisa stolnjak
od votanog platna. Iz ladice nocnog ormarica izvadi list koc-
kasta papira, utu kuvertu, malo crveno dralo i cetvrtastu
tintarnicu s ljubicastom tintom. Kad mi rece ime te ene, shva-
tih da je Maurkinja. Sastavih pismo. Napisao sam ga pomalo
zbrda-zdola, ali sam se trudio da zadovoljim Ravmonda, jer
nisam imao razloga da mu ne udovoljim. Zatim mu procitah
pismo. Sluao me pueci i klimajuci glavom, a onda me zamo-
lio da mu ga iznova procitam. Bio je potpuno zadovoljan. Rece
mi. - Znao sam ja da si dobro potkovan. - Iz pocetka nisam
primijetio da me tika. Tek kad mi je kazao: - Sad si mi pravi
prijatelj - iznenadio sam se tome. Ponovio je tu recenicu, a ja
rekoh: - Jesam. - Bilo mi je svejedno jesam li mu prijatelj ili
nisam, a cinilo mi se da je njemu zaista stalo do toga. Zatvorio
je pismo pa smo popili ostatak vina. Zatim smo neko vrijeme
puili bez rijeci. Vani se sve smirilo, culi smo kako prolazi neki
automobil. Rekoh: - Kasno je. - Ravmond se sloi sa mnom.
Pripomenu da vrijeme brzo prolazi, to je donekle istina. Spa-
valo mi se, ali mi je bilo teko ustati. Mora da sam izgledao
umoran, jer mi Ravmond rece da covjek ne smije klonuti. Ispr-
va ga nisam razumio. Tada mi objasni da je cuo da mi je mama
umrla, ali da se to moralo kad-tad dogoditi. I ja sam tako mis-
lio.
Ustadoh, Ravmond mi vrlo cvrsto stisnu ruku i rece da se
mukarci uvijek razumiju. Kad sam iziao, zatvorio sam vrata
za sobom i ostao casak stajati u mraku u hodniku. U kuci je bio
mir, a iz dubine stubita dizao se neodreden i vlaan zadah.
Cuo sam samo kako mi damara i zuji u uima. U sobi starog
Salamana prigueno je cvilio pas.
IV
Mnogo sam radio cijeli tjedan. Ravmond mi je doao reci
da je poslao pismo. Bio sam dva puta u kinu s Emmanuelom,
koji katkad ne razumije to se zbiva na platnu. Tada mu treba
tumaciti. Jucer je bila subota i dola je Marie, kako smo se bili
dogovorili. Silno sam je poelio jer je bila u lijepoj haljini s cr-
venim i bijelim prugama i u konim sandalama. Nazrijevale
su joj se jedre dojke, a lice preplanulo od sunca bilo joj je kao
cvijet. Ukrcali smo se u autobus i odvezli se na nekoliko kilo-
metara od Alira, do ala pritijenjena hridinama i obrasla tr-
skom s kopnene strane. Sunce u cetiri sata nije suvie peklo, ali
je voda bila mlaka, a valici podugacki i tromi. Marie me nauci-
la jednu igru. Plivajuci, pije se pjena s vrha valova, napuni se
njome usta pa se covjek okrene na leda i izbacuje je uvis. Tako
nastaje pjenasta cipka to se gubi u zraku ili pada kao mlaka
kia na lice. Ali su me nakon nekog vremena zapekla usta od
gorcine soli. Tada Marie dopliva do mene i priljubi se uza me.
Pritisnu svoja usta na moja. Njen jezik osvjei mi usne i neko
smo se vrijeme ljuljukali na valovima.
Kad smo se na alu obukli, Marie me pogleda zacakljenim
cima. Poljubih je. Od tog trenutka nismo vie razgovarali,
"rivio sam je uza se i pohitali smo na autobus, da se vratimo,
^a odem u moj stan pa da se bacimo na postelju. Ostavio sam
prozor otvoren, i bilo je ugodno osjecati kako ljetna noc klizi
P naim pocrnjelim tjelesima.
26
27

Toga jutra Marie je ostala kod mene i rekao sam joj da cemo
zajedno rucati. Siao sam da kupim mesa. Vracajuci se, cuo
sam neki enski glas iz Ravmondove sobe. Malo zatim stari je
Salamano izgrdio svoga psa, culi smo bat koraka i tapkanje
apa po drvenim stubama, a onda: - Gade, mrcino! - Izali
su na ulicu. Pricao sam Mariji o starcu pa se nasmijala. Obukla
je bila moju pidamu i zavrnula rukave. Kad se nasmijala, po-
novo sam je poelio. Malo zatim upitala me je volim li je. Od-
govorih joj da to nita ne znaci, ali da mi se cini da je ne volim.
Rastuila se. Ali, pripravljajuci rucak, bez ikakva razloga po-
novo se tako nasmijala da sam je poljubio. U taj cas izbi bucna
prepirka kod Ravmonda.
Najprije smo zaculi otar enski glas, a onda Ravmonda: -
Prevarila si me, prevarila si me! Pokazat cu ja tebi koga si pre-
varila! - Nekoliko tupih udaraca, a onda je ena zajaukala, ali
toliko stravicno da se u hodniku na stubitu zacas okupilo
mnogo svijeta. Marie i ja smo takoder izili. ena je svejed-
nako jaukala, a Ravmond ju je svejednako tukao. Marie mi rece
da je to strano, ali joj nita ne odgovorih. Zamoli me neka
odem po policajca, ali joj rekoh da ne volim policajce. Medutim
je stigao policajac sa stanarom s drugoga kata, nekim limarom.
Policajac zakuca na vrata i tada sve utihnu. Zakuca jace, ubrzo
ena zaplaka, a Ravmond otvori vrata. Iz usta mu je visila ci-
gareta, a izraz lica bio mu je sladunjav. Djevojka jurnu na vra-
ta i rece policajcu da ju je Ravmond istukao. - Kako se zove?
- upita ga policajac. Ravmond mu rece kako se zove. - Izva-
di cigaretu iz usta kad razgovara sa mnom - rece policajac.
Ravmond se skanjivao, pogledao mene i povukao jo jedan
dim. U isti tren policajac mu svom snagom opali cuku tako
da je sve zazvonilo. Cigareta je odletjela nekoliko metara dalje.
Ravmond se promijeni u licu, ali u prvi mah nita ne rece nego
tek malo poslije ponizno upita smije li podici opuak. Polica-
jac mu rece da smije, i nadoda: - Drugi put ce znati da s po-
licijom nema ale. - Dotle je djevojka plakala i neprestance
ponavljala: - Istukao me je. To vam je svodnik. - Gospodine
.- obrati se tada Ravmond policajcu - je li to po zakonu, reci
covjeku da je svodnik? - Ali mu policajac zapovjedi da "za-
vee". Tada se Ravmond okrenu djevojci i rece joj: - Cekaj sa-
mo, mala, jo cemo se sresti. - Policajac mu rece da umukne,
da djevojka treba da ode, a on da ostane u svojoj sobi i ceka
dok ga ne pozovu u komesarijat. Doda da bi trebalo da Rav-
monda bude stid to je toliko pijan da se sav trese. Ravmond
mu objasni- - Nisam ja pijan, gospodine, nego se tresem sa-
mo zato to sam ovdje, pred vama, nema mi druge. - Zatim
zatvori vrata i svijet se razide. Marie i ja smo zgotovili rucak.
Ali ona nije bila gladna, pa sam gotovo sve sam pojeo. Otila je
u jedan sat, a onda sam malo odspavao.
Oko tri sata Ravmond mi pokuca na vrata i ude. Ostao sam
leati. On mi sjede na rub kreveta. Casak je utio pa ga upitah
kako je bilo. Rece mi da je ucinio to je htio, ali da ga je ona
cuila pa da ju je onda istukao. Ostalo sam i sam vidio. Rekoh
mu da mi se cini da joj se dobro osvetio i da bi morao biti
zadovoljan. I on je tako mislio, i napomenuo da policajac moe
raditi to hoce, ali da nita ne moe izmijeniti one udarce koje
je ona primila. Doda da dobro poznaje policajce i da zna kako
treba s njima. Zatim me upita jesam li moda ocekivao da ce
vratiti policajcu milo za drago. Odgovorih da nisam nita oce-
kivao i da, uostalom, ne volim policajce. Cini se daje Ravmond
bio vrlo zadovoljan mojim rijecima. Upita me ne bih li htio izici
s njim. Ustadoh i poceh se celjati. Rece mi da bi me trebao za
svjedoka. Bilo mi je svejedno, samo nisam znao to bi trebalo
da kaem. Po njegovu miljenju, bilo bi dovoljno da izjavim da
mu se djevojka iznevjerila. Pristadoh da mu budem svjedok.
Izidosmo i Ravmond me pocasti dobrim konjakom. Zatim
je zaelio da odigramo partiju biljara, i ja sam za dlaku izgu-
bio. Onda je htio da odemo u bordel, ali sam rekao da necu, jer
to ne volim. Potom smo se polako vratili kuci, a on mi je rekao
kako mu je drago to se uspio osvetiti ljubavnici. Bio je vrlo
Prijazan sa mnom i pomislio sam da smo se lijepo zabavili.
Izdaleka sam spazio na kucnom pragu starog Salamana
29

nekako uzrujana. Kad smo mu se pribliili, opazio sam da ne-
ma psa. Gledao je na sve strane, okretao se, pokuavao pro-
niknuti pogledom mrak u hodniku, mrndao neke nesuvisle
rijeci i iznova pretraivao ulicu svojim sitnim crvenim ocima.
Kad ga Ravmond zapita to mu je, ne odgovori mu odmah.
Jedva sam cuo kako mrmlja: - Gade, mrcino - svejednako
se uzrujavajuci. Upitah ga gdje mu je pas. Naglo mi odgovori
da je nestao. A onda se odjednom rasprica: - Odveo sam ga,
kao i obicno, na Vojno vjebalite. Oko dacara u zabavitu bi-
lo je mnogo svijeta. Zastao sam da pogledam "Kralja izvrda-
vanja". A kad sam htio krenuti dalje, njega vie nije bilo. Za-
pravo sam mu vec odavno htio kupiti tjenju ogrlicu. Ali
nikad ne bih vjerovao da bi se ta mrcina samo tako mogla iz-
gubiti.
Ravmond mu tada kaza da je pas moda zalutao i da ce se
vratiti. Naveo mu je nekoliko primjera kako su psi prevalili
na desetke kilometara da se vrate gospodaru. Pa ipak, starac
se jo vie uzrujao. - Ama, oduzet ce mi ga, razumijete! Kad
bi ga bar tko primio k sebi! Ali to se nece dogoditi jer se svi-
ma gade njegove kraste. Policija ce ga uloviti, to je sigurno.
- Tada mu rekoh da treba otici u ivodernicu, i da ce mu vra-
titi psa poto plati nekakvu taksu. Upitao me nije li ta taksa
velika. Nisam znao. Tada se on raesti: - Da dam novaca za
tu mrcinu! Ah! Neka samo krepa! - I poce ga opet grditi.
Ravmond se nasmija i ude u kucu. Podoh za njima i rasta-
dosmo se na odmoritu naeg kata. Malo zatim zacuh starce-
ve korake. Pokuca na moja vrata. Kad otvorih, zastade casak
na pragu i rece: - Oprostite, oprostite! - Pozvah ga da ude,
ali ne htjede. Zagledao se u vrkove svojih cipela, a krastave
su mu ruke drhtale. Ne gledajuci me u oci, upita me: - Nece
mi ga valjda oduzeti, je li, gospodine Meursaulte? Vratit ce
mi ga. Jer, to cu ja inace? - Rekoh mu da u ivodernici psi
stoje po tri dana na raspolaganju njihovim vlasnicima, a da
onda rade s njima to ih je volja. Gledao me nijemo. Zatim mi
rece: - Laku noc! - Zatvorio je svoja vrata i cuo sam ga ka-
ko hoda gore-dolje. Postelja mu je zakripala. A po cudnom
tihom glasu koji je dopro kroz pregradni zid, pojmih da
place. Ne znam zato sam pomislio na mamu. Medutim, su-
tradan je trebalo rano ustati. Nisam bio gladan i legao sam
bez vecere.
31

V
Ravmond mi je telefonirao u ured. Rekao mi je da me jedan
njegov prijatelj (kome je pricao o meni) poziva da provedem
nedjelju u njegovoj vikendici nedaleko od Alira. Odgovorih
mu da bih se rado odazvao, ali da sam obecao jednoj prijatelji-
ci da cu taj dan provesti s njom. Ravmond mi odmah rece da i
nju poziva. eni njegova prijatelja bit ce vrlo drago da ne bude
sama medu mukarcima.
Htio sam odmah spustiti slualicu, jer znam da ef ne voli
da nam telefoniraju iz grada. Ali me Ravmond zamoli da
pricekam, i rece da mi je mogao prenijeti taj poziv i veceras, ali
da bi me htio obavijestiti o necemu drugom. Cijeli ga dan pra-
ti skupina Arapa, medu kojima i brat njegove bive ljubavnice.
- Ako ga opazi veceras u blizini kuce kad se vrati, obavijes-
ti me! - Rekoh da hocu.
Malo zatim me pozvao ef, i nacas sam se ozlovoljio jer sam
pomislio da ce mi reci neka manje telefoniram, a vie radim.
Ali o tome nije bilo ni rjeci. Kazao mi je da bi htio porazgova-
rati sa mnom o jednoj svojoj posve neodredenoj zamisli. Nam-
jerava osnovati u Parizu zastupstvo koje bi na licu mjesta
obavljalo poslove, i to izravno, s velikim kompanijama, pa bi
htio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim. To bi mi
omogucilo da ivim u Parizu, a i da jedan dio godine putujem.
' Vi ste mladi i cini mi se da bi vam se svidio takav ivot. -
 da bi, ali da mi je zapravo svejedno. Tada me upita zar
33

ne bih elio promijeniti ivot. Odgovorih mu da se ivot ne
moe nikad promijeniti, da svakako jedan ivot vrijedi koliko
i drugi, i da nemam nita protiv ovakva ivota kakav ovdje
vodim. Bio je nekako nezadovoljan i rekao mi da uvijek oko-
liam u odgovorima, da nemam ambicija, a da je to propast za
poslove. Tada sam se vratio na posao. Bilo mi je krivo to sam
ga ozlojedio, ali nisam vidio razloga da mijenjam ivot. Ako
dobro promislim, nisam bio nesretan. Dok sam studirao, imao
sam mnogo slicnih ambicija. Ali, kad sam morao prekinuti
studije, vrlo sam brzo shvatio da sve to zapravo nije vano.
Uvecer je Marie dola po mene i upitala me bih li je htio
uzeti za enu. Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se moemo
vjencati ako ba eli. Htjela je znati volim li je. Odgovorih joj
isto onako kako sam joj vec jednom odgovorio, da to nita ne
znaci, ali da je sigurno ne volim.-A zato bi me onda uzeo za
enu? - pripita me. Objasnih joj da to uopce nije vano i da se
moemo uzeti ako ba eli. Uostalom, to je ona traila, a ja sam
se zadovoljio da kaem da hocu. Tada napomenu da je brak
ozbiljna stvar. Odgovorih joj: - Nije. - Ona nacas uutje pro-
matrajuci me nijemo. Zatim opet progovori. Htjela je samo
znati bih li prihvatio tu ponudu i od neke druge ene s kojom
bih bio jednako vezan. Rekoh: - Naravno. - Tada upita sa-
mu sebe voli li ona mene, ali ja o tome nisam mogao nita zna-
ti. Nakon krace utnje promrmlja da sam cudan, da me zacije-
lo upravo zbog toga voli, ali da cu joj moda jednog dana i
omrznuti iz istog razloga, utio sam jer nisam imao to dodati,
a ona me uhvati ispod ruke smijeeci se i rece da bi se htjela
udati za mene. Odvratih da cemo se vjencati kad god zaeli.
Tada joj ispricah to mi je ef ponudio, a Marie rece da bi rado
upoznala Pariz. Kazah joj da sam ivio neko vrijeme u Parizu,
a ona me upita kako je tamo. Rekoh joj: - Prljavo. Ima mnogo
golubova i mracnih dvorita. Ljudi imaju bijelu kou.
Zatim smo se proetali po glavnim ulicama grada. ene su
bile lijepe, i upitao sam Mariju je li to zapazila. Rece mi da jest
i da me razumije. Neko smo vrijeme utjeli. Medutim, htio san1
da ostane kod mene, i rekoh joj da bismo mogli zajedno rucati
kod Celesta. I ona je to eljela, ali je imala posla. Bili smo blizu
moga stana pa sam joj rekao: - Do videnja. - Ona me upita:
- Zar ne eli znati to cu raditi? - elio sam znati, ali se ni-
sam sjetio da je pitam, a cinilo se da mi je ba to zamjerila. Za-
tim se, gledajuci me onako ukipljenog, ponovo nasmijala i
nagnula se prema meni cijelim tijelom da mi prui usne.
Vecerao sam kod Celesta. Vec sam bio poceo jesti kad je ula
nekakva cudnovata enica i upitala me za doputenje da sjed-
ne za moj stol. Dakako da sam joj dopustio. Kretnje su joj bile
odsjecne, a oci joj sjale na sitnom licu okruglom kao jabuka.
Svukla je kaputic, sjela i groznicavo pregledala jelovnik. Poz-
vala je Celesta i odmah sve narucila glasom u isti mah razgov-
jetnim i brzorekim. Cekajuci predjelo, otvorila je torbicu, izvu-
kla iz nje cetvrtast komadic papira i olovku, unaprijed sve
sracunala, te izvadila iz novcarke tocan iznos koji je imala pla-
titi, dodala tome napojnicu i sve stavila preda se na stol. Uto joj
donesoe predjelo koje bre-bolje pojede. Dok je cekala iduce
jelo, opet je izvukla iz torbice plavu olovku i casopis koji do-
nosi program radio-emisija u toku tjedna. Vrlo je briljivo obil-
jeila gotovo sve emisije jednu za drugom. Kako je casopis
imao dvanaestak stranica, nastavila je savjesno obavljati taj
posao za cijele vecere. Ja sam vec povecerao, a ona je jo jedna-
ko revno obiljeavala emisije. Zatim je ustala, obukla kaputic
istim onakvim tocnim pokretima automata i otila. Kako ni-
sam imao drugog posla, iziao sam i ja i pratio je neko vrijeme.
Stala je na rub plocnika i nevjerojatno brzo i sigurno krenula
svojim putem, ne skrecuci i ne obaziruci se. Napokon mi je
icezla iz ociju pa sam se vratio istim putem kuci. Pomislio
sam da je cudna, ali sam je prilicno brzo zaboravio.
Ispred svojih vrata zatekao sam starog Salamana. Pozvah
ga unutra, a on mi rece da mu se pas izgubio, da ga nema u
zivodernici. Tamonji su mu slubenici rekli da ga je moda
netko pregazio. Pitao ih je bi li mogao to saznati na policiji.
Odgovorili su mu da se o tome ne vodi racuna jer se to dogada
35
34

svaki dan. Rekoh starom Salamanu da bi mogao nabaviti dru-
gog psa, ali je on imao pravo kad mi je odgovorio da se na ono-
ga vec bio navikao.
Skutrio sam se na krevetu, a Salamano je sjeo za stol. Sjedio
je sucelice meni i drao ruke na koljenima. Nije skinuo svoj
stari pusteni eir. Cijedio je nevezane recenice ispod uckas-
tih brkova. Pomalo mi je dosadivao, ali nisam imao nikakva
posla i nije mi se jo spavalo. Tek toliko da togod reknem, za-
pitkivao sam ga o njegovu psu. Rece mi da ga je nabavio na-
kon enine smrti. Oenio se prilicno kasno. U mladosti je elio
da postane glumac - u pukovniji je igrao u vodviljima iz voj-
nickog ivota. Ali se na kraju uposlio na eljeznici, i nije se po-
kajao jer sad prima malu mirovinu. Nije bio sretan u braku, ali
se, sve u svemu, bio navikao na enu. Kad je umrla, bio je vrlo
osamljen. Tada je zamolio jednog druga iz radionice da mu
dade psa, i dobio ga je vrlo mlada. Hranio ga je na dudu. Ali
kako pas ivi krace od covjeka, na kraju su obojica zajedno os-
tarjeli. - Bio je zle cudi - rece Salamano. - Pokatkad bismo
se pograbili. Ali je opet bio dobar pas. - Rekoh da je bio dobre
pasmine, a Salamanu je to, cini se, bilo drago.-A tek da ste ga
vidjeli prije nego to je obolio! - dometnu. Dlaka mu je bila
najljepa.-Svaku vecer i svako jutro, otkako je pas dobio onu
konu bolest, Salamano ga je mazao nekakvom macu. Ali, po
njegovu miljenju, njegova je prava bolest bila starost, a sta-
rost se ne lijeci.
U taj cas zijevnuh, a starac mi rece da ide. Kazah mu da jo
moe ostati, i da mi je ao to mu se to dogodilo sa psom, a on
mi zahvali. Rece mi da je moja mama mnogo voljela njegova
psa. Govoreci o njoj, nazivao ju je "vaa sirota majka". Naba-
cio je da sam jamacno vrlo nesretan otkako je mama umrla, ali
ja nisam na to nita rekao. Zatim mi rece, vrlo brzo i nekako
snebivljivo, da zna da su mi u naoj cetvrti zamjerili to sam
otpremio majku u ubonicu, ali me on dobro poznaje i zna da
sam mnogo volio mamu. Odgovorih mu, ni sam ne znam
zato, da nisam imao pojma da su mi to zamjerili, ali da mi se
Cinilo sasvim prirodnim da to ucinim, jer nisam imao dovoljno
novaca da placam nekoga da cuva mamu. - Uostalom - do-
dah - odavno mi vec nije imala to kazati i bilo joj je dosadno,
onako samoj. - Jest - rece on - a u ubonici bar covjek ima
drugova. - Zatim se oprosti sa mnom. Htio je leci. Sad mu se
ivot promijenio i ne zna pravo to da radi. Prvi put otakako
ga poznajem, pruio mi je ruku, bojaljivom kretnjom, i osjetio
sam ljuske na njegovoj koi. Ovla se osmjehnuo i na odlasku
mi rekao: - Valjda nocas nece psi lajati. Onda uvijek mislim
da on laje.
36
37

VI
U nedjelju sam se jedva probudio, Marie me morala zvati i
prodrmati. Nismo nita jeli jer smo htjeli rano poci na kupanje.
Osjecao sam se nekako prazan i malo me boljela glava. Cigare-
ta mi je bila nekako gorka. Marie mi se narugala i rekla da se
drim kao da sam na sprovodu. Obukla je bila bijelu platnenu
haljinu i raspustila kosu. Rekoh joj da je lijepa, a ona se nasmi-
ja od uitka.
Kad smo silazili, pokucali smo Ravmondu na vrata. Odgo-
vorio nam je da ce odmah sici. Kako sam bio umoran a nismo
bili otvorili rebrenice, na ulici me zapljusnu danje svjetlo koje
je vec bilo puno sunca. Marie je skakutala od radosti i nepres-
tance je govorila kako je lijepo. Osjecao sam se malo bolje, ali
sam bio gladan. Rekoh to Mariji, a ona mi pokaza svoju torbu
od votanog platna u koju je bila strpala nae kupace kostime i
rucnik. Preostalo mi je samo da se strpim, a onda smo zaculi
Ravmonda kako zatvara vrata svoga stana. Nosio je plave
hlace i bijelu koulju kratkih rukava. Medutim, na glavu je bio
nataknuo slamnat eir, zbog cega se Marie nasmijala. Podlak-
tice su mu se bijeljele ispod crnih dlaka. To mi se malko gadilo.
Fuckao je silazeci i bio je dobre volje. Rece mi: - Zdravo, stari
- a Mariju oslovi s "gospodice".
Dan prije bili smo na policiji, gdje sam posvjedocio da se
na djevojka "iznevjerila" Ravmondu. Izvukao se samo s opo-
menom. Nisu provjeravali moj iskaz. Porazgovarali smo o to-
39

me ispred kuce, a onda smo odlucili da se odvezemo autobu-
som. Plaa nije bila ba daleko, ali cemo tako bre stici. Ray-
mond je drao da ce njegovu prijatelju biti drago to smo po-
ranili. Ba smo se spremali da krenemo kad mi Ravmond
odjednom dade znak da pogledam na drugu stranu ulice.
Opazio sam skupinu Arapa naslonjenih na izlog trafike. Gle-
dali su nas nijemo, ali onako kako oni umiju, ba kao da smo
kamenje ili klade. Ravmond mi rece da je drugi slijeva njegov
neprijatelj, i kao da se zabrinu. Doda, medutim, da je sad s tim
svreno. Marie nije nita shvacala pa nas je upitala o cemu je
rijec. Rekoh joj da su ti Arapi kivni na Ravmonda. Ona je htje-
la da odmah krenemo. Ravmond se uspravi, nasmija se i rece
da se valja pouriti.
Podosmo prema autobusnoj stanici to je bila malo dalje, a
Ravmond me izvijesti da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Jo
su bili na istom mjestu i gledali jednako ravnoduno ono mjes-
to gdje smo bili stajali. Ukrcasmo se u autobus. Ravmondu kao
da je odlanulo, neprestano se alio s Marijom. Slutio sam da
mu se svida, iako mu ona nije gotovo uopce odgovarala. S vre-
mena na vrijeme pogledala bi ga smijuci se.
Sili smo s autobusa u predgradu Alira. Plaa nije dale-
ko od autobusne stanice, ali je valjalo prijeci zaravanak to
se die iznad mora, a zatim se naglo sputa prema obali. Bio
je pokriven uckastim kamenjem i asfodelima, koji bijahu
posve bijeli na plavetnilu vec uarena neba. Marie se za-
bavljala tako da im je rasprivala latice mauci snano svo-
jom torbom od votanog platna. Prolazili smo izmedu redo-
va malih vila sa zelenim i bijelim ogradama. Neke su od njih
bile sakrivene, s verandama pod tamarisima, a neke su sta-
jale gole medu kamenjem. Jo prije nego to smo stigli do
kraja zaravanka, ugledali smo nepomicno more, a neto
dalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi. Kroz mirni zrak
dopiralo je sve do nas lagano brujanje motora. U daljini
opazismo ribarski brodic kako neosjetno plovi po blistavu
moru. Marie je ubrala nekoliko perunika. S obronka to se
sputao prema moru vidjesmo da vec ima nekoliko kupaca.
Ravmondov prijatelj boravio je u maloj drvenoj vikendici
na kraju ala. Kucica se naslanjala na litice, a stupovi koji su je
sprijeda podupirali kupali su se vec u moru. Ravmond nas
predstavi. Prijatelj mu se zvao Masson. Bio je to visok covjek,
krupan i plecat. ena mu je bila niska, punana i prijazna, a
govorila je kao Parianka. On nam odmah rece da se raskomo-
timo i da vec ima prene ribe koje je jutros ulovio. Rekoh mu
da mu je kucica vrlo lijepa. Odvrati mi da tu provodi svaku su-
botu, nedjelju i cijeli godinji odmor. - Sa enom se dobro
slaem - nadoda. ena mu se upravo smijala s Marijom.
Moda prvi put ozbiljno pomislih da cu se oeniti.
Masson se htio okupati, ali njegovoj eni i Ravmondu nije
bilo do kupanja. Nas troje sidosmo i Marie odmah skoci u vo-
du. Masson i ja malo pricekasmo. On je govorio polako, a za-
pazio sam da ima obicaj da svemu to kae nadoda: "rekao
bih, dapace", cak i onda kad zapravo ne bi nita dodao smislu
svoje recenice. O Mariji mi je rekao: - Sjajna je i, rekao bih, da-
pace, draesna. - Poslije nisam vie svracao panju na tu smi-
jenu naviku jer sam bio zaokupljen uivanjem u suncu. Pije-
sak mi je vec grijao stopala. Jo sam obuzdavao elju da udem
u vodu, ali sam najposlije rekao Massonu: - Hocemo li? -
Zaronio sam. On je polako ulazio u vodu i bacio se tek kad se
oskliznuo. Plivao je slobodnim nacinom i prilicno slabo, pa
sam ga ostavio da se pridruim Mariji. Voda je bila hladna i
plivanje mi je godilo. Slagao sam se s Marijom u pokretima i u
uivanju, pa otplivasmo daleko.
Na pucini smo se okrenuli na leda, i sunce mi je s lica ski-
dalo posljednje koprene vode to mi je curila u usta. Vidjeli
smo kako Masson izlazi iz vode da se izvali na suncu. Izdale-
ka se cinio golem. Marie je htjela da plivamo skupa. Postavio
sam se iza nje da je obujmim oko struka, ona je grabila rukama
a ja sam joj pomagao mlatarajuci nogama. Tih ubor vode pra-
tio nas je cijelo jutro, sve dok me nije obuzeo umor. Tada osta-
vih Mariju i vratih se na obalu plivajuci ravnomjerno i diuci
40
41

duboko. Na plai se opruih potrbuke pokraj Massona i za-
rih lice u pijesak. Rekoh mu da je "sjajno", a on se sloi sa
mnom. Malo zatim dode Marie. Okrenuh se daje gledam kako
dolazi. Sva je bila ljepljiva od slane vode, a kosu je bila zabaci-
la. Ispruila se pokraj mene, i toplina njena tijela i sunca po-
malo me uspavae.
Marie me prodrma i rece da je Masson otiao u kucu i da
cemo rucati. Odmah ustadoh jer sam bio gladan, ali mi Marie
rece da je od jutros nisam poljubio. To je bila istina, a i elio
sam je poljubiti. - Hodi u vodu - rece mi. Potrcasmo da se
izvalimo na prve valice. Zamahnusmo nekoliko puta rukama
a Marie se privi uza me. Osjetih njene noge oko svojih i poel-
jehje.
Kad smo se vracali, Masson nas je vec zvao. Rekoh da sam
gladan kao vuk, a on odmah rece svojoj eni da mu se svidam.
Kruh je bio dobar i zacas sam pojeo svoju porciju ribe. Zatim je
bilo mesa i prenih krumpira. Svi smo utke jeli. Masson je
cesto posezao za caom s vinom i neprestano meni nadolije-
vao. Kad je dola kava, glava mi je bila teka, mnogo sam
puio. Masson, Ravmond i ja dogovarali smo se da mjesec ko-
lovoz provedemo tu o zajednickom troku. Najednom nam
Marie rece: - Znate li koliko je sati? Jedanaest i pol. - Svi smo
se zacudili, a Masson rece da smo rano objedovali i da je to pri-
rodno, jer je vrijeme objedu onda kad se ogladni. Ne znam
zato se Marie tome nasmijala. Mislim da je malo vie popila.
Tada me Masson upita ne bih li se htio proetati nakon rucka.
Aja to ne volim. Moramo se progibati. Uvijek joj govorim daje
to bolje za zdravlje. Ali, uostalom, to je njezino pravo. - Marie
rece da ce ostati da pomogne gospodi Masson oprati posude.
Mala Parianka rece da radi toga treba istjerati mukarce iz
kuce. Sva trojica sidosmo na obalu.
Sunce je gotovo okomito upiralo svoje zrake u pijesak a nje-
gov je odsjaj na moru bio nepodnosiv. Na plai nije vie bilo
nikoga. Iz kucica to su obrubljivale zaravanak i dizale se nad
morem dopiralo je zveckanje tanjura i jedaceg pribora. Jedva
smo disali od jare to je izbijala iz kamenja. S pocetka su Rav-
mond i Masson razgovarali o stvarima i ljudima koje nisam
poznavao. Shvatih da se odavno poznaju i da su cak neko vri-
jeme zajedno stanovali. Uputili smo se prema moru i hodali
du obale. Pokatkad bi nam koji val, dui od ostalih, skvasio
platnene cipele. Nisam ni na to mislio jer sam bio napola us-
pavan suncem to mi je grijalo golu glavu.
Uto Ravmond rece Massonu neto to nisam razumio. Me-
dutim, u isti mah opazih, na samu kraju plae i vrlo daleko od
nas, dva Arapina u plavim kombinezonima kako idu prema
nama. Pogledah Ravmonda, a on mi rece: - To je on! - Ho-
dali smo dalje. Masson zapita kako su nas mogli sve dovde sli-
jediti. Pomislih da su zacijelo vidjeli kako se s torbom za ku-
panje ukrcavamo u autobus, ali ne rekoh ni rijeci.
Arapi su se polako primicali i vec su nam bili vrlo blizu.
Mi smo i dalje ili istim korakom, ali Ravmond rece: - Ako
dode do tucnjave, ti ce, Massone, uzeti na sebe onoga drugo-
ga, a ja cu se obracunati s onim mojim. A ti, Meursaulte, ako
se pojavi treci, taj je tvoj. - Rekoh: - Dobro. - Masson turi
ruku u depove. Ucinilo mi se da je vreli pijesak porumenio.
Produili smo ukorak prema Arapima. Razmak se ravnom-
jerno smanjivao. Kad smo se nali na nekoliko koraka jedni
od drugih, Arapi su stali. Masson i ja smo usporili korak. Rav-
mond pode ravno na svoga protivnika. Nisam dobro cuo to
mu je rekao, ali onaj kao da se spremao da ga udari glavom.
Raymond ga tada prvi put odalami i odmah zovnu Massona.
Masson nasrnu na onoga drugoga i udari ga dva puta svom
snagom. Arapin se isprui u vodi, licem prema dnu, i ostade
tako nekoliko trenutaka, a oko glave mu na povrini vode iz-
biSe mjehurici. Dotle je Raymond ponovo udario svoga pro-
tivnika koga obli krv. Raymond se okrenu meni i dobaci mi:
~~ Sad ce vidjeti kako ce se ovaj provesti! - Doviknuh mu:
- Pazi, ima no! - Ali je Raymondu vec bila rasjecena ruka i
Porezana usta.
Masson mu priskoci, ali se onaj drugi Arapin vec pridigao i
42
43

stao iza onoga to je bio oboruan. Nismo se usudili ni prstom
maknuti. Polako su uzmicali neprestano nas motreci i dreci
nas u strahu od noa. Kad su vidjeli da su se dovoljno odmakli
od nas, pobjegoe glavom bez obzira, a mi ostadosmo kao pri-
kovani na suncu. Ravmond je stezao ruku iz koje je curila krv.
Masson odmah rece da tu ima neki lijecnik koji provodi
nedjelju na zaravanku. Ravmond htjede smjesta poci do njega,
ali kad god bi progovorio, na usta bi mu izbili mjehurici od kr-
vi iz rane. Poduhvatili smo ga i vratili se u kucicu to smo bre
mogli. Tu nam Ravmond rece da je samo lake ranjen i da
moe poci do lijecnika. Ode s Massonom, a ja ostadoh da raz-
jasnim enama to se dogodilo. Gospoda Masson je plakala, a
Marie je bila blijeda kao krpa. Meni je dozlogrdilo da im dalje
razjanjavam. Napokon sam uutio i puio gledajuci u more.
Oko jedan i pol vratie se Ravmond i Masson. Ravmondu
je ruka bila previjena, a u kutu usana nosio je flaster. Lijecnik
mu je rekao da to nije nita ozbiljno, ali je Ravmond bio namr-
goden. Masson ga je pokuavao nasmijati, ali je Ravmond sve-
jedno utio. Kad je rekao da ide na plau, upitah ga kamo ce.
Odgovori mi da ce se proetati. Masson i ja rekosmo da cemo
poci s njim. Tada se on raesti i izgrdi nas. Masson napomenu
da ga ne valja ljutiti. Ipak podoh za Ravmondom.
Dugo smo hodali po alu. Sunce je bilo ubitacno. Lomilo se
u komade na pijesku i na moru. Imao sam dojam da Ravmond
zna kamo ide, ali zacijelo nisam imao pravo. Na mali izvor iz
kojeg je tekla voda u pijesak, iza velike litice. Tu zatekosmo
onu dvojicu Arapa. Leali su u onim svojim masnim plavim
kombinezonima. Bili su naoko posve mirni i, rekao bi se, za-
dovoljni. Na dolazak nije nita izmijenio. Onaj koji je ubo
Ravmonda gledao ga je nijemo. Onaj drugi svirao je na svirali-
cu od trske i, gledajuci nas ispod oka, neprestance ponavljao
tri note koje je mogao izvesti na svom glazbalu.
Za sve to vrijeme nije bilo niceg drugog doli sunca i tiine,
tihog ubora izvora i one tri note. Ravmond se mai za revol-
ver u depu, ali onaj se i ne pomaknu, samo su se gledali. Za'
pazih da su onome koji je svirao prsti na nogama iroko raz-
maknuti. Ne odvajajuci ociju od svoga protivnika, Ravmond
me upita: - Da ga ucmekam? - Pomislih, ako kaem: "Ne-
moj", da ce se samo uzrujati i svakako opaliti. Rekoh mu sa-
mo: - Nije ti jo nita rekao. Ne bi bilo poteno da samo tako
puca. - Jo sam cuo tih ubor vode i svirale usred muka i
vrucine. Zatim mi Ravmond rece: - E, onda cu ga izvrijedati,
a kad mi odgovori, ucmekat cu ga. - Odgovorih: - Tako je.
Ali, ako ne izvadi no, ne smije pucati. - Ravmond se poce
pomalo uzrujavati. Onaj je svejednako svirao, a obadvojica su
motrila svaku Ravmondovu kretnju. - Nemoj - rekoh Rav-
mondu. - Uhvati se s njim ukotac kao covjek s covjekom i
daj mi svoj revolver! Ako se onaj drugi uplete, ili ako izvadi
no, ja cu ga ucmekati.
Kad mi Ravmond dade revolver, sunce sijevnu na njemu.
Medutim, jo smo stajali na mjestu, kao da se sve zatvorilo oko
nas. Gledali smo se netremice i sve se tu zaustavilo, izmedu
mora, pijeska i sunca, u dvostrukoj tiini svirale i vode. U taj
tren pomislih da mogu pucati ili ne pucati. Ali iznenada Arapi
uzmaknue natrake na liticu. Ravmond i ja vratismo se istim
putem. Cinilo mi se da mu je bolje, i govorio je o povratku au-
tobusom.
Dopratio sam ga sve do kucice, a dok se uspinjao drvenim
stubama, zastadoh pred prvom stepenicom, u glavi mi je
umilo od sunca, obeshrabrio sam se od napora koji je trebalo
uciniti da se popnem na drveni kat i ponovo razgovaram sa
enama. Ali je ega bila tolika da mi je isto tako bilo muka da
ostanem nepomicno stajati pod arkom kiom to je padala s
neba. Da ostanem ili da odem, izlazilo je na isto. Nakon nekog
vremena okrenuh se prema alu i podoh.
Ponovo onaj isti crveni sjaj. Na pijesku je more dahtalo ubr-
zanim i priguenim dahom svojih valica. Hodao sam polako
Prema liticama i osjecao kako mi je celo nabreklo od sunca.
Sva ona ega upirala je u mene i ometala me u hodu. A kad
8d bih osjetio njen snaan i vreo dah na licu, stisnuo bih zube
44
45

i stegnuo ake u depovima hlaca, upeo bih se iz petnih ila da
nadvladam sunce i mutnu opojnost kojom me oblijevalo. Na
svaki mac svjetla to je izbijao iz pijeska, iz pobijeljele koljke
ili iz krhotine stakla, grcile su mi se vilice. Dugo sam hodao.
Izdaleka sam spazio omanju, tamnu masu litice okruenu
sjajnim kolobarom svjetla i vodene praine. Pomislih na svjei
izvor iza litice. Obuze me elja da ponovo oslunem mrmor
vode, elja da izbjegnem suncu, naporu i enskom placu, elja
da se napokon sklonim u hlad i otpocinem. Ali, kad se pri-
bliih, opazih da se Ravmondov protivnik vratio.
Bio je sam. Izvalio se bio na leda, podavio ruke pod glavu,
celo mu je bilo u sjeni litice a tijelo na suncu. Plavi kombinezon
isparavao se od vrucine. Malo sam se iznenadio. Za mene je ci-
jela pripovijest bila svrena i doao sam ovamo ne misleci vie
na to.
Cim me ugledao, pripodigao se i turio ruku u dep pa sam,
naravno, stegnuo Ravmondov revolver u depu na kaputu.
Zatim se on ponovo izvalio, ali nije izvadio ruke iz depa. Bio
sam prilicno daleko od njega, desetak metara. Na mahove sam
nazrijevao njegov pogled, izmedu napola sklopljenih vjeda.
Ali uglavnom je njegov lik titrao u uarenom zraku preda
mnom, umor je valova bio jo tromiji i spokojniji nego u pod-
ne. Isto ono sunce, isto ono svjetlo na istom onom pijesku to
se protezao i ovdje. Vec dva sata dan nije odmicao, vec dva sa-
ta bio je usidren u oceanu usijana metala. Na obzorju je proao
jedan brodic, nazreo sam krajickom oka samo crnu mrlju jer
sam netremice gledao Arapina.
Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svri.
Ali na leda mi se bio navalio cijeli al ustreptao od sunca. Uci-
nih nekoliko koraka prema izvoru. Arapin se nije ni pomak-
nuo. Ipak je jo bio prilicno daleko. Moda zbog sjene na licu
ucinilo mi se da se smije. Cekao sam. Obrazi su mi gorjeli od
sunca i osjecao sam kako mi se kapljice znoja sakupljaju u obr-
vama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo po-
kopali mamu i, isto onako kao i onda, najvie me boljelo celo i
sve su mi ile na njemu u isti mah damarale ispod koe. Zbog
toga ara koji vie nisam mogao podnositi, koraknuo sam na-
prijed. Znao sam da je to glupo, da se necu izbaviti od sunca
ako se pomaknem za jedan korak. Ipak, preao sam jedan ko-
rak, samo jedan korak. A tada, ne pridiuci se, Arapin izvadi
no i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na celiku i kao da
me duga svjetlucava otrica pogodi u celo. U isti mah znoj na-
kupljen u obrvama potece mi odjednom niz kapke i zastre ih
mlakim i gustim velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oci.
Osjecao sam samo cimbale sunca na celu i, nekako nejasno,
blistavi mac uperen iz noa svejednako u mene. Taj uareni
mac palio mi je trepavice i kopao bolne oci. Tada sve zaigra
preda mnom. Zapahnu me teak i vreo dah mora. Ucini mi se
da se nebo irom otvorilo da pusti ognjenu kiu. Napeh se
svim svojim bicem i ruka mi se zgrci na revolveru. Otponac
popusti, dotaknuh glatki trbuh drka i tada sve poce, usred
praska koji bijae u isto vrijeme rezak i zagluan. Stresoh sa se-
be znoj i sunce. Pojmih da sam poremetio ravnoteu dana, iz-
vanrednu tiinu ala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih jo
cetiri puta u nepomicno tijelo u koje se meci zabijahu a da se
nita nije opaalo. Bijahu to kao cetiri kratka udarca kojima
sam pokucao na vrata nesrece.
46
47



Odmah nakon hapenja vie puta su me presluali. Ali, ka-
ko je posrijedi bilo samo utvrdivanje identiteta, ta
presluavanja nisu dugo trajala. Prvi put, u komesarijatu, cini-
lo mi se da moj slucaj nikoga ne zanima. Nakon osam dana,
medutim, istraitelj se radoznalo zagledao u mene. Najprije
me pitao samo za ime i prezime, adresu, zanimanje, datum i
mjesto rodenja. Zatim je htio znati jesam li izabrao sebi brani-
telja. Rekoh da nisam, i upitah ga je li neophodno potrebno da
ga uzmem. - Zato pitate? - pripita me. Odgovorih da sma-
tram da je moj slucaj vrlo jednostavan. On se osmjehnu i rece:
- Tako vi mislite. Ali, tu je zakon. Ako ne izaberete sami sebi
branitelja, odredit cemo vam ga mi, po slubenoj dunosti. -
Drao sam da je vrlo zgodno to se sud brine o takvim pojedi-
nostima. To mu i rekoh. On se sloi sa mnom i zakljuci da je za-
kon sve predvidio.
S pocetka ga nisam ozbiljno shvatio. Primio me u sobi s na-
vucenim zastorima, na pisacem stolu stajala je samo jedna
svjetiljka to je osvjetljavala naslonjac koji je meni ponudio, a
on je ostao u sjeni. Nekad sam u nekoj knjizi procitao slican
opis, pa mi se sve to ucinilo kao nekakva igra. Medutim, na-
kon razgovora sam ga promotrio i vidio da su mu crte lica pro-
finjene, oci plave i duboko usadene, da je visok i da ima duge,
sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Ucinilo mi se da je
vrlo razuman i, sve u svemu, simpatican, usprkos nervoznom
51

trzanju od kojeg su mu se krivila usta. Kad sam izlazio, htio
sam mu cak pruiti ruku, ali sam se na vrijeme sjetio da sam
ubio covjeka.
Sutradan me u zatvoru posjetio branitelj. Bio je nizak i de-
beljukast, prilicno mlad, pomno zalizane kose. Iako je bilo
vruce (ja sam bio u koulji), nosio je tamno odijelo, ovratnik s
previnutim krajevima i neobicnu kravatu sa irokim crnim i
bijelim prugama. Odloi na moj krevet torbu koju je nosio pod
pazuhom, predstavi se i rece da je proucio moj predmet. Moj je
slucaj vrlo kakljiv, ali on ne sumnja u uspjeh, pod uvjetom da
mu se povjerim. Zahvalih mu, a on mi rece: - Da prijedemo
odmah na bit stvari!
Sjede na krevet i saopci mi da su se raspitali o mom priva-
tnom ivotu. Znaju da mi je majka nedavno umrla u uboni-
ci. Zatim su poveli istragu u Marengu. Istraitelji su doznali
da sam se "pokazao becutnim" na dan mamina sprovoda.
- Znate - rece mi branitelj - malo mi je neugodno da vas to
pitam, ali je to vrlo vano, i bit ce jak argument optube ako ne
budem mogao na to nita odgovoriti. - Htio je da mu pomog-
nem. Upita me jesam li taj dan mnogo patio. Neobicno sam se
zacudio tom pitanju, cinilo mi se da bi i meni bilo vrlo neu-
godno kad bih ga morao kome postaviti. Odgovorih mu, ipak,
da sam se uglavnom odvikao da sam sebe ispitujem, i da mi je
teko o tome bilo to kazati. Svakako sam mnogo volio majku,
ali to nita ne znaci. Sva su zdrava bica manje-vie koji put
poeljela da umru oni koje vole. Tu me branitelj, vrlo uzbuden,
presijece u rijeci. Zatrai od mene da mu obecam da to necu
reci na sudenju ni pred glavnim istraiteljem. Objasnih mu,
medutim, da sam po naravi takav da mi cesto tjelesne potrebe
potiskuju osjecaje. Onoga dana kad smo pokopali mamu, bio
sam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio racuna o onome
to se dogadalo. Jedino mogu pouzdano reci da bih radije da
mama nije umrla. Ali, cinilo mi se da branitelj nije time zado-
voljan. Rece mi: - To nije dovoljno.
Porazmisli i upita me smije li reci da sam toga dana gospo-
dario svojim osjecajima. Rekoh mu: - Nemojte, to ne bi bila
istina. - Pogledao me nekako cudno, kao da mu se pomalo
gadim. Rece mi gotovo pakosno da ce upravitelj i osoblje
ubonice biti svakako presluani kao svjedoci, i da bi mi "to
moglo grdno nakoditi". Upozorih ga da to nema nikakve ve-
ze s mojim slucajem, ali mi on samo odgovori da se vidi da ni-
sam imao nikad posla s pravosudem.
Otiao je nekako srdit. Htio sam ga zadrati i rastumaciti
mu da elim steci njegovu naklonost, ne zato da bi me bolje
branio nego, ako mogu tako reci, iz prirodnih razloga. Najgo-
re je to sam vidio da se osjeca nelagodno sa mnom. Nije me
razumio i malo se naljutio na mene. Zaelio sam da ga uvjerim
da sam kao i drugi ljudi, ba kao i drugi ljudi. Ali od svega to-
ga ne bi zapravo bilo velike koristi, i iz lijenosti sam odustao
od svoga nauma.
Malo zatim ponovo su me odveli pred suca istraitelja. Bi-
lo je dva sata poslije podne i ovaj put je njegova soba bila puna
svjetla koje prozirni zastor jedva da je priguivao. Bilo je vrlo
vruce. Ponudio mi je da sjednem, i vrlo uljudno saopcio da
moj branitelj nije mogao doci "zbog neke nezgode". Ali ja
imam pravo da ne odgovaram na njegova pitanja i da price-
kam dok me branitelj ne bude mogao savjetovati. Rekoh da
mogu i sam odgovarati. On pritisnu na jedno dugme na stolu.
Ude mlad zapisnicar i zauze mjesto tik iza mojih leda.
Nas smo se dvojica udobno smjestili u naslonjace. Zapoce
presluavanje. Najprije mi rece da o meni vlada miljenje da
sam utljiv i povucen, pa ga zanima to ja o tome mislim. Od-
govorih: - To je zato to nikad nemam bogzna to reci. Zato
utim. - Osmjehnuo se kao i prvi put, priznao da je to posve
valjan razlog i dodao: - Uostalom, to ionako nije vano. -
Uutje, pogleda me, naglo se uspravi i rece mi kao iz topa: -
Od svega me najvie vi sami zanimate. - Nisam pravo shva-
tio to hoce da kae, pa sam utio. - Ima ponecega - nadoda
~- to mi nije jasno u vaem postupku. Uvjeren sam da cete mi
Pomoci da to shvatim. - Rekoh da je sve vrlo jednostavno.
52
53

Zatraio je da mu opiem kako sam proveo cijeli onaj dan.
novio sam ono to sam mu vec bio ispricao - o Ravmondu,
alu, kupanju, svadi, ponovo o alu, o onom malom izvoru, o
suncu i o pet revolverskih hitaca. Uz svaku moju recenicu do-
metao je: - Dobro, dobro. - Kad sam doao u pricanju do is-
pruena tijela, potkrijepio je: - U redu. - Bilo mi je vec doja-
dilo ponavljati uvijek istu pricu, cinilo mi se da u ivotu nisam
toliko govorio.
Nakon krace utnje on ustade i rece da bi mi htio pomoci,
da ga ja zanimam i da ce s Bojom pomoci uciniti neto za me-
ne. Ali bi mi prije toga htio postaviti jo nekoliko pitanja. Ona-
ko naprecac me upita jesam li volio mamu. Odgovorih: - Je-
sam, kao i svaki drugi covjek. - Zapisnicar koji je do tada
ravnomjerno tipkao na stroju vjerojatno je udario u krivu tip-
ku, jer se smeo i morao se vracati u pisanju. I opet naoko nelo-
gicno sudac me upita jesam li svih pet hitaca ispalio za redom.
Promislio sam i tocno odgovorio da sam najprije opalio jedan-
put, a nakon nekoliko sekunda jo cetiri puta. - Zato ste ce-
kali izmedu prvog i drugog hica? - pripita me tada. Ponovo
sam ugledao u duhu onaj crveni al i osjetio kako mi sunce pa-
li celo. Ali ovaj put nisam nita odgovorio. Za cijele te utnje
koja je nastala, vidio sam kako se sudac uzrujava. Sjeo je,
proao rukom kroz kosu, nalaktio se na pisaci stol i nagnuo se
prema meni dreci se nekako cudno: - Zato, zato ste pucali
u tijelo koje je lealo na zemlji? - Ni ovaj put nisam znao to
da mu odgovorim. Sudac prijede rukama preko cela i ponovi
pitanje poneto drukcijim glasom: - Zato? Morate mi to reci.
Zato? - I dalje sam utio.
Iznenada ustade, ode krupnim koracima na kraj sobe i ot-
vori ladicu u ormaru za spise. Izvadi iz nje srebrno raspelo i
vrati se do mene mauci njime. I posve izmijenjenim, gotovo
drhtavim glasom uzviknu: - Znate li tko je ovo? - Rekoh: -
Znam, naravno. - Tada mi rece brzorecicom i nekako stra-
stveno da on vjeruje u Boga, da je uvjeren da nijedan covjek ni-
je toliko grean da mu Bog ne bi mogao oprostiti, ali da je za to
potrebno da covjek kajanjem postane kao dijete kojemu je
dua cista i spremna da sve primi. Nagnuo se cijelim tijelom
nad stol. Mahao mi je raspelom gotovo ispred nosa. Da pravo
kaem, vrlo sam slabo pratio njegovo umovanje, ponajprije
zato to mi je bilo vruce i to je u sobi bilo krupnih muha koje
su mi sjedale na lice, a i zato to mi je pomalo ulijevao strah. U
isti mah shvatih da je to smijeno, jer sam, na kraju krajeva, ja
zlocinac, a ne on. Medutim je nastavio. Malo-pomalo dokucih
da je njemu samo neto nejasno u mom priznanju, a to je cinje-
nica to sam cekao da po drugi put ispalim hitac iz revolvera.
Sve je drugo bilo u redu, ali ovo mu nikako nije ilo u glavu.
Zaustih da mu kaem da grijei to toliko jae na tome - ta
pojedinost nije toliko vana. Ali me on presijece u rijeci i posl-
jednji put opomenu, uspravivi se to je vie mogao, pitajuci
me vjerujem li u Boga. Odgovorih mu da ne vjerujem. On
ogorceno sjede. Rece mi da je to nemoguce, da svi ljudi vjeruju
u Boga, cak i oni koji se odvracaju od njega. Takvo je njegovo
uvjerenje i, kad bi ikad posumnjao u to, ivot mu vie ne bi
imao smisla. - Zar vi elite - uskliknu - da mi ivot nema
vie smisla? - To se mene, po mom miljenju, nije ticalo, i ta-
ko mu i rekoh. Ali mi on preko stola opet turnu Krista pod nos
i uzviknu izbezumljeno: - Ja sam krcanin. Molim ovoga
ovdje da ti oprosti tvoje grijehe. Kako moe da ne vjeruje u
onoga koji je za tebe stradao? - Odmah primijetili da me tika,
ali mi je bilo vec svega dosta. Vrucina je bivala sve veca. Kao i
uvijek kad jedva cekam da se otresem nekoga koga pravo i ne
sluam, pretvarao sam se da mu povladujem. Iznenadio sam
se kad mi slavodobitno rece: - Vidi, vidi. Je li da vjeruje i
da ce se povjeriti u njegove ruke? - Dakako da sam mu jo
jednom rekao da ne vjerujem. Skljokao se u naslonjac.
Cinilo mi se da je mrtav umoran. utio je neko vrijeme dok
je stroj, koji je neprestano pratio na razgovor, zapisivao jo
Posljednje recenice. Zatim me pozorno i pomalo turobno po-
gleda i proapta: - Nisam vidio okorjelije due od vae.
Zlocinci koji su stupili preda me uvijek su se rasplakali pred
54
55

ovom slikom boli. - Htjedoh mu odgovoriti da je to ba zato
to su bili zlocinci. Ali pomislih da sam i ja isto to i oni. Na tu
se misao nisam nikako mogao naviknuti. Tada sudac ustade,
kao da mi daje znak da je presluavanje zavreno. Jedino me
isto onako pomalo umorno zapita alim li zbog svog cina. Po-
razmislih i kazah da bih prije rekao da osjecam nekakvo ne-
zadovoljstvo, nego pravo aljenje. Imao sam dojam da me ne
razumije. Medutim, toga dana nije se vie nita dogodilo.
Poslije sam cesto vidao suca istraitelja, smo to je svaki
put uz mene bio moj branitelj. Sve se svodilo na to da se tocno
utvrde neke potankosti iz mojih ranijih iskaza. Ili je pak sudac
raspravljao s braniteljem o iskazima svjedoka. U tim se trenu-
cima zapravo uopce nisu obazirali na mene. Kako bilo da bilo,
malo-pomalo se ton presluavanja promijenio. Cinilo mi se da
se sudac vie ne zanima za mene i da je u neku ruku zavrio is-
tragu. Nije mi vie govorio o Bogu i nisam ga vie vidio onako
uzrujana kao prvog dana. Posljedica je svega toga bila da su
nai razgovori postali srdacniji. Nekoliko pitanja, dvije-tri rije-
ci s mojim braniteljem i presluavanje je bilo gotovo. Moja je
stvar, prema rijecima sama istraitelja, ila svojim tokom. Po-
nekad, kad bi raspravaljali o opcim pitanjima, uvukli bi i me-
ne u razgovor. Malo sam lake disao. Nitko nije u to vrijeme
loe postupao sa mnom. Sve je bilo toliko prirodno, toliko do-
bro uredeno i toliko se jednostavno obavljalo da sam stekao
smijean dojam da sam "clan obitelji". A na kraju jedanaest
mjeseci, koliko je trajala istraga, mogu reci da sam se gotovo
zacudio to se nisam nikad nicemu toliko radovao koliko
onim rijetkim trenucima kad bi me istraitelj ispratio do vra-
ta, potapao po ramenu i srdacno rekao: - Za danas je goto-
vo, gospodine Antikriste! - Zatim bi me predao u ruke an-
darima.
II
Ima nekih stvari o kojima nisam nikad volio pricati. Kad
sam dopao zatvora, shvatio sam vec nakon nekoliko dana da
ne bih nikad volio pricati o tom dijelu svoga ivota.
Poslije nisam vie pridavao vanosti toj sustezljivosti. Pr-
vih dana nisam zapravo ni bio u zatvoru - nekako sam nejas-
no ocekivao da ce se opet neto dogoditi. Sve je pocelo tek na-
kon Marijina prvog i posljednjeg posjeta. Onoga dana kad sam
primio njeno pismo (pisala mi je da joj vie ne doputaju da me
posjecuje, jer mi nije ena), onoga sam dana osjetio da mije ce-
lija dom i da mi se ivot zaustavio. Kad su me uhapsili, najpri-
je su me zatvorili u jednu prostoriju u kojoj je bilo vec nekoliko
zatvorenika, mahom Arapa. Zatim su me upitali to sam uci-
nio. Rekoh da sam ubio jednog Arapina. Tada su uutjeli. Us-
koro je pala noc. Pokazali su mi kako da namjestim rogoinu
na kojoj je trebalo da spavam. Jedan se kraj smota pa se tako
napravi uzglavlje. Cijelu noc stjenice su mi miljele po licu. Na-
kon nekoliko dana premjestili su me u samicu gdje sam spa-
vao na daskama. Imao sam nocnu posudu i eljezni umivao-
nik. Zatvor se nalazi navrh grada pa sam kroz prozorcic
mogao vidjeti more. Jednog dana, dok sam se rukama grcevi-
to drao za reetke i ispruio lice prema svjetlu, ude kljucar i
rece mi da imam posjet. Pomislih da je Marie. I zaista je bila.
Na putu do prostorije za primanje posjeta proao sam du-
gackim hodnikom. Uao sam u veliku dvoranu u koju je dopi-
56
57

ralo svjetlo kroz irok prozor. Dvorana je podijeljena na tri di-
jela dvjema velikim reetkama to je presijecaju po duini. Iz-
medu reetaka je razmak od kojih osam do deset metra koji
razdvaja posjetioce od zatvorenika. Sucelice sebi opazih Mari-
ju u njenoj prugastoj haljini, lica opaljena suncem. Na mojoj je
strani bilo desetak zatvorenika, mahom Arapa. Marie je bila
okruena Maurkinjama i stajala je izmedu dvije posjetiteljice
- neke sitne starice stisnutih usana, u crnini, i krupne golo-
glave ene koja je neto vikala i mlatarala rukama. Zbog raz-
maka izmedu reetaka posjetioci i zatvorenici bili su prisiljeni
da govore vrlo glasno. Kad sam uao, od larme koja je odjeki-
vala medu visokim golim zidovima, i od otra svjetla koje je
padalo s neba na okna i odbijalo se u dvorani, zavrtjelo mi se
malo u glavi. U mojoj je samici bilo tie i mracnije. Trebalo mi
je nekoliko casaka dok se nisam prilagodio. Na kraju sam ipak
mogao raspoznati sva lica to su se jasno ocrtavala na danjem
svjetlu. Zapazih da jedan kljucar sjedi na kraju prolaza iz-
medu dvije reetke. Vecina arapskih zatvorenika i njihove rod-
bine cucali su jedni sucelice drugima. Oni nisu vikali. Usprkos
halabuci, i premda su tiho govorili, uspijevali su se sporazum-
jeti. Njihov prigueni mrmor to je dopirao odozdo bio je kao
kakav bas, koji je neprestano pratio razgovore to su se ukrta-
li vie njihovih glava. Sve sam to vrlo brzo zapazio iduci pre-
ma Mariji. Ona se vec bila priljubila uz reetku i smijeila mi se
koliko je mogla. Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao reci.
- Onda? - priupita me vrlo glasno. - Eto, vidi. - Kako
ti je, ima li sve to eli? - Imam, sve.
Uutjesmo, a Marie se svejedno smijeila. Ona krupna ena
dovikivala je neto mome susjedu, zacijelo svome muu, pla-
voj Ijudeskari otvorena pogleda. Nastavili su zapocet razgo-
vor.
- Jeanne ga nije htjela uzeti - derala se ona iz sveg glasa.
- Da, da - odgovarao je covjek. - Rekla sam joj da ce ga ti
opet uzeti cim se vrati, ali ga ona nije htjela uzeti.
Marie mi doviknu da me Ravmond pozdravlja, a ja rekoh:
58
- Hvala. - Ali mi glas nadjaca susjed koji je pitao "kako mu
je". ena se nasmija odgovarajuci da mu "nikad nije bilo bol-
je". Moj susjed slijeva, onizak mladic njenih ruku, neprestano
je utio. Primijetio sam da stoji sucelice onoj sitnoj starici i da
se netremice gledaju. Ali nisam imao vremena da ih dulje pro-
matram, jer mi je Marie doviknula da se valja nadati. Potvrdih:
- Da. - U isti je mah pogledah i zaeljeh da joj stisnem rame
pokriveno haljinom. Zaeljeh da dotaknem onu tanku tkani-
nu, a nisam pravo znao cemu bi se jo valjalo nadati. Zacijelo je
i Marie to htjela reci jer se neprekidno smijeila. Vidio sam joj
samo bljesak zuba i sitne bore oko ociju. Ponovo uzviknu: -
Izici ce pa cemo se uzeti! - Odvratih: - Misli?-Ali sam to
rekao tek toliko da neto kaem. Tada ona dobaci bre-bolje i
isto onako glasno da cu biti osloboden i da cemo opet na ku-
panje. Ali je ona ena takoder vikala da je ostavila koaru u pi-
sarnici. Nabrajala je stoje sve strpala u nju. Trebalo je svaku st-
var provjeriti jer je sve to bilo vrlo skupo. Moj drugi susjed i
njegova majka svejednako su se gledali. amor se Arapa nas-
tavljao i dalje, do naih nogu. Cinilo se da svjetlo izvana sve
vie nadire kroz prozor.
Bilo mi je pomalo mucno i htio sam vec otici. Smetala me
buka. Ali sam, opet, htio to bolje iskoristiti Marijinu nazoc-
nost. Ne znam koliko je vremena prolo. Marie mi je pricala o
svom poslu i neprestano se smijeila. amor, uzvici i razgovo-
ri su se isprepletali. Jedini je otocic tiine bio pokraj mene, onaj
mladic i starica koji su se samo gledali. Malo-pomalo su odvo-
dili Arape. Cim je prvi iziao, gotovo su svi umuknuli. Starica
se primaknula reetki, a u isti mah kljucar dade znak njenu si-
nu. Ovaj potonji rece: - Do videnja, mama! - a ona prui ru-
ku kroz reetku da ga pozdravi polaganom i dugotrajnom
kretnjom.
Dok je odlazila, uao je neki covjek sa eirom u ruci i zau-
zeo njeno mjesto. Doveli su jo jednog zatvorenika s kojim onaj
poce ivo, ali potiho razgovarati jer je u prostoriji ponovo zav-
ladala tiina. Dodoe i po mog desnog susjeda kojem ena
59

rece, ne snizujuci glasa, kao da nije zapazila da vie ne treba
vikati: - Cuvaj se i pazi na sebe! - Zatim dode na mene red.
Marie mi posla poljubac. Okrenuh se jo jednom prije nego to
cu izici. Nepomicno je stajala, lica priljubljena uz reetku, smi-
jeeci se i dalje onim iskrivljenim i zgrcenim smijekom.
Uskoro mi je nakon toga pisala. 1 upravo je tada pocelo ono
o cemu nisam volio pripovijedati. Bilo kako mu drago, ne va-
lja nikad pretjerivati, meni je bilo lake nego drugima. U prvo
mi je vrijeme ipak bilo najtee to sam mislio kao slobodan
covjek. Obuzimala me, na primjer, elja da se nadem na ne-
kom alu i da sidem u more. Zamiljajuci kako mi prvi valovi
ume pod tabanima, kako ulazim u vodu i osjecam olakanje,
odjednom bih ocutio koliko su mi tamnicki zidovi tijesni. Ali,
to je potrajalo nekoliko mjeseci. Poslije sam mislio samo kao
zatvorenik. Cekao sam svakidanju etnju po dvoritu, ili svo-
ga branitelja. Ostatak sam vremena dobro rasporedio. Cesto
sam tada mislio da bih se, kad bih morao ivjeti u kakvu up-
ljem stablu i kad ne bih mogao nita drugo nego gledati rascv-
jetano nebo iznad sebe, malo-pomalo i na to priucio. Cekao
bih da prolete ptice ili da se oblaci sretnu, isto ovako kao to
ovdje cekam da vidim cudnovate kravate svoga branitelja, ili
kao to sam, u jednom drugom svijetu, strpljivo cekao subotu
da privijem Mariju uza se. A kad bih dobro promislio, nisam
bio u upljem stablu. Bilo je i nesretnijih od mene. Tako je, uos-
talom, i mama mislila, i cesto je ponavljala da se covjek, na kra-
ju krajeva, na sve priuci.
Medutim, obicno nisam u mislima iao tako daleko. Prvi
su mjeseci bili teki. Ali, upravo napor koji sam morao uloiti
pomogao mi je da ih preturim preko glave. Mucila me, na
primjer, udnja za enom. Bilo je to prirodno, bio sam mlad.
Nikad nisam mislio na samu Mariju. Ali sam toliko mislio na
enu, na ene, na sve one koje sam upoznao, na sve one prilike
u kojima sam ih ljubio, da mi se celija ispunila svim njihovim
licima i napucila mojim udnjama. To me je u jednu ruku izba-
civalo iz kolotecine, ali mi je u drugu ruku kratilo vrijeme. Na-
posljetku sam stekao naklonost glavnoga kljucara koji je za di-
jeljenja obroka pratio kuharskog pomocnika. On je prvi pro-
govorio preda mnom o enama. Rekao mi je da se ostali na to
najvie ale. Rekoh mu da sam i ja kao oni i da mislim da je
takvo postupanje nepravedno. -Ali ba zato i jeste zatvoreni
- rece on. - Kako zato? - Pa da, u tome i jest sloboda. Odu-
zeli su vam slobodu. - Nisam nikad pomislio na to. Povladih
mu: - To je istina jer u cemu bi inace bila kazna? - Eto, vi ra-
zumijete o cemu se radi. A ostali ne razumiju. Ali na kraju se
sami snalaze kako znaju. - Zatim je kljucar otiao.
Tu su bile i cigarete. Kad su me zatvorili, oduzeli su mi re-
men, vezice s cipela, kravatu i sve to su mi nali u depovima,
napose cigarete. Kad sam vec bio u celiji, zatraio sam da mi ih
vrate, ali mi rekoe da je to zabranjeno. Prvih mi je dana bilo
teko. Moda me ba to najvie utuklo. Sisao sam trecice koje
sam otkidao s dasaka svoga leaja. Po cijeli bogovetni dan bilo
mi je muka. Nisam mogao shvatiti zato mi uskracuju neto
to ne moe nikome nauditi. Poslije sam shvatio da je i to dio
kazne. Ali dotle sam se vec bio odvikao puenja i ta me kazna
nije vie pogadala.
Izuzev tih neugodnosti, nisam bio odvie nesretan. Sav je
problem, kaem, bio u tome kako da utucem vrijeme. Od tre-
nutka kad sam se naucio prisjecati, nisam se vie dosadivao.
Gdjekad bih pomislio na svoju sobu, u duhu poao iz jednoga
kuta i, nabrajajuci u sebi sve na to bih naiao na svom putu,
vratio se opet u njega. Iz pocetka sam to brzo obavljao. Ali, kad
god bih to ponovio, trajalo bi neto dulje. Jer, prisjecao sam se
svakog komada pokucstva, i svakog predmeta koji se na nje-
mu nalazio, i svake pojedinosti toga predmeta, a od svih tih
pojedinosti, ukrasa, napuklina ili okrnjena ruba - njihove bo-
je ili grade. U isto sam se vrijeme trudio da ne izgubim pregled
nad svojim inventarom, da nita ne izostavim. Tako sam na-
kon nekoliko tjedana provodio sate i sate nabrajajuci samo sve
ono to se nalazilo u mojoj sobi. Na taj nacin, to sam vie raz-
miljao, to sam vie previdenih i zaboravljenih stvari izvlacio
60
61

iz sjecanja. Tada sam shvatio da bi covjek koji bi samo jedan
dan ivio na slobodi mogao lako proivjeti i stotinu godina u
zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da mu ne bude dosadno.
To je u neku ruku bila prednost.
Tu je bilo i spavanje. U pocetku sam nocu slabo spavao, a
danju nikako. Malo-pomalo sam nocu sve bolje spavao, i mo-
gao sam spavati cak i po danu. Mogu reci da sam posljednjih
mjeseci spavao po esnaest do osamnaest sati na dan. Ostajalo
mi je, dakle, est sati koje je trebalo utuci jelom, prirodnim po-
trebama, uspomenama i pricom o Cehoslovaku.
Izmedu slamnjace i dasaka naiao sam bio na ut i proziran
komadic starih novina koji je bio gotovo slijepljen sa suknom.
Tu je bio opis dogadaja, kojem je nedostajao pocetak, a doga-
daj se zacijelo zbio negdje u Cehoslovackoj. Jedan se covjek iz
nekog cekog sela otisnuo u svijet ne bi li se obogatio. Nakon
dvadeset pet godina vratio se bogat, sa enom i djetetom. Nje-
gova majka i sestra drale su svratiste u njegovu rodnom selu.
Da bi ih iznenadio, ostavio je enu i dijete u nekom drugom
svratitu i otiao majci, koja ga nije prepoznala kad je doao.
Palo mu je na pamet da se naali i da uzme kod njih sobu. Po-
kazao im je svoje novce. U noci ga majka i sestra ubie batom
da ga opljackaju, i bacie mu tijelo u rijeku. Ujutro je dola ena
i nehotice otkrila tko je bio onaj putnik. Majka se objesila, a ses-
tra se bacila u bunar. Bit ce da sam tu pricu procitao tisucu pu-
ta. U jednu je ruku bila nevjerojatna, a u drugu ruku posve pri-
rodna. Bilo kako mu drago, zakljucio sam daje putnik pomalo
i zasluio takvu sudbinu i da se nikad ne valja igrati.
I tako mi je vrijeme prolazilo u spavanju, sjecanjima, citan-
ju onog novinskog izvjetaja i smjenjivanju svjetla i tame.
Procitao sam negdje da covjek u zatvoru izgubi najposlije po-
jam o vremenu. Ali mi se to cinilo prilicno besmislenim. Nije
mi bilo jasno koliko dani mogu biti u isti mah i dugi i kratki-
Dugi, svakako, da ih proivi, ali toliko otegnuti da se na kraju
stapaju jedan s drugim. Gube svoje ime. Rijeci "jucer"i "sutra"
jedine su sacuvale za me jo nekakav smisao.
62
Kad mi je jednog dana kljucar rekao da sam vec pet mjese-
ci u zatvoru, povjerovao sam mu ali ga nisam razumio. Za me
je to bio neprestano isti dan koji mije plavio celiju, i ista zadaca
koju sam obavljao. Toga dana, kad je kljucar otiao, pogledao
sam se u svoju limenu zdjelicu. Ucinilo mi se da mi je odraz li-
ca ostao ozbiljan cak i kad sam se trudio da se nasmijeim.
Prodrmao sam ga ispred sebe. Osmjehnuo sam se, ali je on
zadrao onaj isti strogi i tuni izraz. Danje bio na izmaku, a to
je bio sat o kojem nerado govorim, bezimen sat, kad su se sa
svih katova zatvora dizali vecernji umovi praceni tiinom.
Primaknuh se prozorcicu i na posljednjim zrakama svjetla
promotrih ponovo svoj lik. Bio je i dalje ozbiljan, ali to nije bilo
nikakvo cudo jer sam i sam u taj cas bio ozbiljan. Medutim, u
isti mah, prvi put nakon vie mjeseci, jasno sam zacuo svoj
glas. Prepoznah glas koji mi je vec dane i dane odjekivao u
uima, i shvatih da sam za sve to vrijeme razgovarao sa samim
sobom. Tada se sjetih to mi je bolnicarka rekla na maminu
sprovodu. Ne, nema drugog izlaza i nitko ne moe zamisliti
kakve su veceri u zatvorima.
63

III
Mogu reci da je zapravo ljeto vrlo brzo smijenilo proljece.
Znao sam da cu, kad pocnu prve vrucine, doivjeti neto novo.
Moj je slucaj bio predviden za posljednje zasjedanje porotnog
suda, a to se zasjedanje zavravalo u mjesecu lipnju. Sudenje je
pocelo kad je vani sunce vec peklo svom snagom. Branitelj me
uvjeravao da sudenje nece potrajati dulje od dva-tri dana. -
Uostalom - dodao je - sud ce se pouriti jer va slucaj nije
najvaniji u ovom zasjedanju. Odmah poslije vas sudit ce se
jednom ocoubojici.
U sedam i pol izjutra dodoe po mene i odvezoe me za-
tvorskim kolima u Palacu pravde. Dva me andara uvedoe u
prostorijicu u kojoj se osjecao miris hladovine. Cekali smo sje-
deci pokraj vrata kroz koja su dopirali glasovi, povici, lupanje
stolicama i komeanje, koje me podsjecalo na proslave u naoj
cetvrti kad se, nakon koncerta, uredivala dvorana za ples. an-
dari mi rekoe da moramo pricekati suce, a jedan mi od njih
ponudi cigaretu, ali odbih. Malo me zatim upita je li me "trta".
Odgovorih da nije. Cak me donekle zanima da vidim sudenje.
Nikad u ivotu nisam imao prilike da ga vidim. - Da - rece
drugi andar - ali to na kraju covjeka pocne zamarati.
Nakon kraceg vremena u prostoriji zazvoni zvonce. Ski-
nue mi lisice, otvorie vrata i odvedoe me do optuenicke
Mupe. Dvorana je bila dupkom puna. Usprkos zastorima,
sunce je ovdje-ondje prodiralo u dvoranu i bilo je vec
65

zaguljivo. Prozori su bili zatvoreni. Sjedoh, a uza me anda-
ri. U taj cas spazih pred sobom niz lica. Svi me gledahu - sh-
vatih da su to porotnici. Ali ne bih mogao reci po cemu su se
razlikovali jedan od drugoga. Imao sam samo dojam da sam
pred klupom u tramvaju i da svi ti neznani putnici motre pri-
dolicu ne bi li otkrili na njemu to smijeno. Dobro znam da
je to bila blesava pomisao, jer oni nisu traili nita smijeno
nego zlocin. Medutim, razlika nije bila velika, a kako bilo da
bilo, ta mi je misao pala na um.
Bio sam i malko oamucen od sveg tog svijeta u zatvorenoj
sudnici. Ponovo sam promotrio sudnicu, ali nisam prepoznao
nijedno lice. Rekao bih da u prvi mah nisam ni pojmio da se
sav taj svijet tu tiska da mene vidi. Obicno se ljudi nisu obazi-
rali na mene. Morao sam se upeti da shvatim da sam ja uzrok
svom tom komeanju. Rekoh andaru do sebe: - Koliko svi-
jeta! - Odgovori mi daje to zbog novina, i pokaza mi skupinu
ljudi koji su stajali oko stola podno klupe za porotnike. Rece
mi: - Eno ih. - Pripitah: - Tko? - a on mi ponovi: - Novi-
nari. - On je poznavao jednoga novinara koji ga u taj cas spa-
zi i uputi se prema nama. Bio je to vec postariji covjek, simpa-
tican, poneto iskrivljena lica. Rukova se vrlo srdacno sa
andarom. Primijetih da se svi ti ljudi sastaju, obracaju jedan
drugom i razgovaraju kao u kakvu klubu, gdje su svi sretni to
su se nali s ljudima iz istoga drutva. Protumacio sam tako-
der sam sebi cudan dojam, koji sam stekao, da sam tu suvian,
kao kakav uljez. Medutim se novinar obrati meni smjekajuci
se. Rece mi da se nada da ce se na kraju sve dobro svriti. Zah-
valih mu, a on doda: - Va smo slucaj, znate, malo napuhali.
Ljeto je mrtva sezona za novine. A jedino va slucaj i ono ocou-
bojstvo neto vrijede. - Zatim mi pokaza, u skupini iz koje je
doao, starkelju koji je nalikovao na ugojenu lasicu, s velikim
naocalama u crnu okviru. Rece mi da je to poseban dopisnik
parikih novina: - Uostalom, nije on doao radi vas. Ali, bu-
duci da je dobio zadatak da izvjetava o sudenju zbog ocou-
bojstva, zatraili su od njega da ujedno javi neto i o vaem
66
slucaju. - Umalo to mu nisam i na tome zahvalio, ali pomis-
lih da bi to bilo smijeno. Srdacno mi mahne rukom i ode od
nas. Cekali smo jo nekoliko minuta.
Stigao je i moj branitelj, u togi, okruen brojnim kolegama.
Otiao je do novinara i rukovao se s njima. alili su se, smijali i
bili, cini se, dobre volje, sve dok nije u sudnici zazvonilo zvon-
ce. Svi odoe na svoja mjesta. Moj branitelj dode do mene, ru-
kova se sa mnom i posavjetova me da kratko odgovaram na
pitanja, da nita sam ne govorim i da se u svemu ostalome
pouzdam u njega.
Lijevo od sebe zacuh kako netko odmice stolac i ugledah
visoka, vitka covjeka odjevena u crveno, s lornjonom, kako
sjeda namjetajuci paljivo togu. Bio je to javni tuilac. Pod-
vornik najavi dolazak sudaca. U isti mah zazujae dva velika
ventilatora. Tri suca, dvojica u crnom a treci u crvenom, udoe
sa spisima u rukama i zaputie se hitrim koracima prema po-
diju koji je zauzimao najistaknutije mjesto u dvorani. Covjek u
crvenoj togi sjede u srednji naslonjac, odloi kapu preda se,
obrisa rupcicem svoju sitnu celavu glavu i objavi da rasprava
pocinje.
Novinari su vec drali naliv-pera u ruci. Svi su se doimali
podjednako ravnoduno i pomalo podrugljivo. Medutim, je-
dan od njih, znatno mladi od ostalih, u sivom flanelskom odi-
jelu, s plavom kravatom, ostavio je svoje naliv-pero pred so-
bom i promatrao me. Na njegovu poneto nepravilnu licu
zapaao sam samo dva bistra oka to su me pomno proucava-
la, ne izraavajuci nita odredeno. Imao sam cudan dojam da
promatram samog sebe. Moda ba zbog toga, a i zato to ni-
sam poznavao sudske obicaje, nisam pravo shvatio sve ono
to je slijedilo, izvlacenje porotnika drijebanjem, pitanja koja
je predsjednik suda upucivao branitelju, javnom tuiocu i po-
roti (svaki put su se glave svih porotnika okretale u isti mah
prema sucima), brzo citanje optunice u kojoj sam prepoznao
imena mjesta i osoba, i opet pitanja upucena mom branitelju.
Medutim, predsjednik rece da ce prozvati svjedoke. Pod-
67

vornik procita imena koja privukoe moju pozornost. Vidjeh
kako iz donedavno posve bezlicna opcinstva ustaju jedan po
jedan, pa nestaju za pobocnim vratima, upravitelj i vratar
ubonice, stari Thomas Perez, Ravmond, Masson, Salamano i
Marie. Ona me tjeskobno i jedva primjetno pozdravi. Cudio
sam se to ih nisam prije primijetio kadli posljednji, na poziv,
ustade Celeste. Pokraj njega prepoznah onu staru enicu iz
restorana, u njenu kaputicu, sigurna i odlucna dranja. Nape-
to me promatrala. Ali, nisam imao kad razmiljati jer je preds-
jednik poceo govoriti. Rece da ce sad poceti sama rasprava i
da smatra za nepotrebno da upozorava opcinstvo na mir. Pre-
ma njegovim rijecima, on je tu zato da nepristrano vodi ras-
pravu o predmetu koji eli objektivno razmotriti. Osuda koju
ce izreci porota bit ce donesena u duhu pravde, a ako dode i do
najmanjeg izgreda, svakako ce zapovjediti da se sudnica is-
prazni.
Vrucina je rasla, opazih kako se prisutni u dvorani hlade
novinama. Zbog toga se neprestano culo ukanje zguvana
papira. Predsjednik namignu podvorniku i ovaj donese tri le-
peze od pletene slame, kojima se sva tri suca odmah posluie.
Ubrzo me pocee presluavati. Predsjednik me ispitivao
mirno i, tovie, kako mi se ucinilo, pomalo srdacno. Ponovo
sam morao izrecitirati podatke o sebi, a premda me to raz-
draivalo, pomislio sam da je zapravo posve prirodno, jer bi
bilo i te kako tragicno suditi nekom drugom covjeku, a ne pra-
vom. Zatim predsjednik uze ponovo izlagati to sam pocinio
obracajuci mi se nakon svake trece recenice pitanjem: - Je li
tako? - Svaki put odgovorih: - Jest, gospodine predsjednice
- prema uputi svoga branitelja. To je dugo potrajalo jer je
predsjednikovo izlaganje bilo vrlo opseno. Za sve to vrijeme
novinari su neto zapisivali. Osjecao sam na sebi pogled najm-
ladega medu njima i pogled one enice-automata. Svi su na
tramvajskoj klupi bili okrenuti prema predsjedniku. Predsjed-
nik se nakalja, prelista spise i okrenu se meni hladeci se lepe-
I
zom.
68
Rece da sam mora naceti neka pitanja koja se naoko ne ticu
moga predmeta, ali su moda ipak tijesno povezana s njim.
Shvatih da ce ponovo biti rijec o mami, a istodobno osjetih ka-
ko mi je neugodno. Upita me zato sam smjestio mamu u
ubonicu. Odgovorih da sam to ucinio zato to nisam imao
novaca da uzmem nekoga da je cuva i njeguje. Upita me je li
mi to osobno bilo teko, a ja mu odgovorih da ni mama ni ja
nismo vie nita ocekivali jedno od drugoga, pa ni od bilo ko-
ga, i da smo se oboje bili vec naviknuli na novi nacin ivota.
Tada predsjednik rece da se ne eli dulje zadravati na tome, i
upita javnog tuioca ima li on kakvih pitanja.
Okrenuvi mi napola leda i ne gledajuci me, tuilac izjavi
da bi, s predsjednikovim doputenjem, htio znati jesam li se
vratio sam na izvor u namjeri da ubijem Arapina. - Nisam -
rekoh. - A zato je onda bio naoruan, i zato se vratio ba na
to mjesto? - Rekoh da je to bilo slucajno. Tuilac pripomenu,
sa zlobnim prizvukom u glasu: - Zasad samo toliko. - Sve je
zatim bilo pomalo zbrkano, bar meni. Medutim, nakon krat-
kog savjetovanja, predsjednik objavi da se rasprava prekida i
da ce se nastaviti poslije podne presluavanjem svjedoka.
Nisam imao kad razmiljati. Odveli su me, ukrcali u zat-
vorska kola i odvezli u zatvor, gdje sam jeo. Uskoro zatim,
upravo kad sam osjetio da sam umoran, dodoe opet po mene;
sve je iznova pocelo i naao sam se u onoj istoj dvorani, pred
onim istim licima. Samo to je vrucina bila jo veca i, kao ne-
kim cudom, svi porotnici, javni tuilac, moj branitelj i nekoli-
ko novinara drali su u rukama slamnate lepeze. Mladi novi-
nar i ona enica bili su takoder tu. Ali oni se nisu hladili nego
su me svejednako nijemo promatrali.
Obrisah znoj koji mi je oblio lice, a tek kad zacuh kako proz-
vae upravitelja ubonice, postadoh ponovo donekle svjestan
sama sebe i mjesta gdje se nalazim. Upitae ga je li se mama
tuila kad na mene, a on odgovori da jest, ali daje i pomalo bo-
lesna navika njegovih ticenika da se tue na rodbinu. Pred-
sjednik zatrai da poblie navede je li mi zamjerila to sam
69

smjestio u ubonicu, a upravitelj opet odgovori da jest. Ali
ovaj put nita ne doda. Na jedno drugo pitanje odgovori da se
cudio kako sam bio miran na dan ukopa. Pripitae ga to po-
drazumijeva pod rijecju "miran". Upravitelj se tada zagleda u
vrkove svojih cipela i rece da nisam elio vidjeti mamu, da ni-
sam ni suzu pustio i da sam odmah nakon ukopa, ne
zadravajuci se na grobu, otiao. Jo se necemu zacudio -
slubenik pogebnog zavoda rekao mu je da nisam znao koliko
je mami bilo godina. Nacas nastade muk, a onda ga predsjed-
nik priupita je li sve to zaista o meni govorio. Upravitelj nije
razumio pitanje, pa mu predsjednik rece:-Takav je zakon. -
Zatim predsjednik upita javnoga tuioca ima li on kakvih pi-
tanja za svjedoka, a tuilac uzviknu: - O ne, to je dovoljno -
toliko bucno i s takvim slavodobitnim pogledom prema meni
da me prvi put nakon mnogo godina obuze glupa elja da za-
placem, jer sam osjetio kako sam svim tim ljudima mrzak.
Poto je jo priupitao porotu i moga branitelja imaju li oni
kakvih pitanja, predsjednik saslua vratara ubonice. Ponovi-
la se ista ceremonija kao i s ostalima. Kad je ulazio, vratar me
pogleda, a onda odvrati pogled. Odgovarao je na pitanja koja
su mu postavljali. Rece da nisam htio vidjeti mamu, da sam
puio, spavao i pio bijelu kavu. Tada osjetih kako je neto
ogorcilo cijelu dvoranu, i prvi put shvatih da sam kriv. Za-
traie da vratar ponovo isprica ono o bijeloj kavi i puenju.
Javni me tuilac gledao s podrugljivim bljeskom u ocima. Ta-
da moj branitelj zapita vratara nije li i on puio sa mnom. Ali se
tuilac estoko usprotivi tom pitanju: - Tko je ovdje zlocinac,
i kakve su to metode kojim se blate svjedoci optube ne bi li se
obezvrijedili njihovi iskazi, koji nisu zbog toga nita manje po-
razni! - Predsjednik ipak zatrai od vratara da odgovori na
pitanje. Starac rece pomalo zbunjeno: - Znam da sam pogri-
jeio, ali nisam se usudio odbiti cigaretu kojom me je gospodin
ponudio. - Na kraju i mene zapitae imam li to dodati. -
Nemam - odgovorih - nego samo to da svjedok ima pravo-
Istina je da sam ga ponudio cigaretom. - Vratar me pogleda
70
malo zacudeno i nekako zahvalno. Skanjivae se, a onda rece
daje on mene ponudio bijelom kavom. Branitelj je bucno liko-
vao i ustvrdio da ce porotnici to znati ocijeniti kako treba. Ali
tuilac zagrmje vie naih glava: - Jest, gospoda porotnici
znat ce to ocijeniti kako treba. I zakljucit ce da je jedna strana
osoba mogla ponuditi gosta kavom, ali da ju je sin morao od-
biti pred tijelom one koja mu je dala ivot. - Vratar se vrati na
svoje mjesto.
Kad je doao red na Thomasa Pereza, podvornik ga je mo-
rao pridrati da dode pred suce. Perez rece da je dobro pozna-
vao moju majku, a da je mene vidio samo jedanput, na dan uko-
pa. Upitae ga to sam radio toga dana, a on odgovori: - Bio
sam, razumijete, suvie alostan pa nisam nita vidio. Od
alosti nisam nita vidio. Jer, to je za me bila prevelika alost.
Cak sam se i onesvijestio. I zato nisam mogao vidjeti gospodi-
na. Tuilac ga upita je li me barem vidio da placem. Perez od-
govori da nije. Tada tuilac rece: -Gospoda porotnici znat ce
ovo ocijeniti kako treba. -Ali branitelj se rasrdi i upita Pereza,
tonom koji mi se ucini pretjerano otar, "je li vidio da nisam
plakao". Perez odgovori da nije. Publika se nasmija, a branitelj
zavrnu rukav i rece tonom koji nije doputao prigovora: - Eto
vam slike ovoga procesa. Sve je istina i nita nije istina! - Lice
javnog tuioca bilo je bezizraajno. Bockao je olovkom naslo-
ve svojih spisa. Nakon pet minuta prekida, za vrijeme kojeg
mi je branitelj rekao da sve ide kao po loju, presluae Celesta
koji je bio svjedok obrane. Obrana sam bio ja. Celeste je od vre-
mena do vremena bacao pogled na mene i vrtio panama-
eirom u rukama. Nosio je novo odijelo koje je oblacio kad bi
gdjekad u nedjelju iao sa mnom na konjske trke. Ali, cini se
da nije mogao nataknuti ovratnik jer je koulju zakopcao samo
jednim bakrenim pucetom. Upitae ga jesam li bio njegov stal-
ni gost, a on odgovori: - Jest, ali i prijatelj. - Zatim, to misli
o meni, a on odgovori da sam covjek. to hoce time da kae -
a on ustvrdi da svi znaju to to znaci. Je li zapazio da sam ne-
kako zatvoren - on samo priznade da ne govorim kad ne-
71

I!
mam to da kaem. Tuilac ga upita jesam li mu redovito
placao hranu. Celeste se nasmija i izjavi: - To su bile sitnice
medu nama. - Upitae ga jo to misli o mom zlocinu. On se
tada uhvati rukama za ogradu, vidjelo se da je neto smislio.
Rece: - Za mene je to nesreca. A svi znaju to je nesreca. Od
nesrece se covjek ne moe obraniti. E, pa za mene je to nesreca!
- htio je nastaviti, ali mu predsjednik rece da je dosta i da mu
zahvaljuje. Celeste se malko zbuni, ali doda da bi htio jo neto
reci. Upozorie ga neka bude kratak. On opet ponovi da je to
nesreca, a predsjednik mu rece: - Jest, to se razumije, ali mi
smo ovdje da sudimo o takvim nesrecama. Hvala vam. - Ta-
da, kao da je iscrpao sve svoje znanje i dobru volju, Celeste se
okrenu meni. Ucini mi se da mu se oci cakle a usne drcu. Kao
da me je pitao kako bi mi jo mogao pomoci. Ja nita ne rekoh,
ne ucinih nijedne kretnje, ali prvi put otkako znam za sebe
poeljeh da zagrlim jednog covjeka. Predsjednik mu jo doba-
ci neka napusti mjesto za svjedoke. Celeste se vrati na svoje
mjesto. Tu ostade do kraja rasprave, malko sagnut, nalakcen
na koljena, s panama-eirom u rukama, sluajuci sve to se
govori. Ude Marie. Na glavi je imala eir i bila je opet lijepa,
iako mi se vie svidala gologlava. S mjesta na kojem sam sjedio
nazrijevao sam njene sitne dojke i razabirao donju usnu koja
joj je uvijek bila malko ispupcena. Cinilo mi se da je vrlo ner-
vozna. Prvo je zapitae otkad me poznaje. Ona navede vrije-
me kad je kod nas radila. Predsjednik je htio da zna u kakvim
je odnosima sa mnom. Ona rece da mi je prijateljica. Na jedno
drugo pitanje odgovori da je istina da je trebalo da se uda za
mene. Javni tuilac, koji je prelistavao spise, iznenada je upita
otkad traje naa veza. Ona navede datum. Tuilac ravnoduno
pripomenu da mu se cini da je to bilo dan nakon mamine smr-
ti. Zatim pomalo podrugljivo rece da se ne bi htio dulje
zadravati na tom kakljivom pitanju, da dobro shvaca Mariji-
ne obzire, ali (tu mu glas postade trpkiji) da mu dunost na-
lae da se izdigne iznad drutvenih obzira. Zamoli Mariju da
ukratko opie onaj dan kad sam se zbliio s njom. Marie nije
72
htjela odgovarati, ali na navaljivanje tuiocevo ispripovjedi
kako smo se kupali, kako smo ili u kino i otili na kraju u moj
stan. Tuilac rece da je, procitavi Marijin iskaz u istrazi, pre-
gledao program kino-predstava toga dana. Doda da ce i sama
Marie reci koji smo film tada gledali. I zaista, gotovo bezboj-
nim glasom, ona navede da je to bio jedan film s Fernandelom.
Kad je to rekla, u sudnici je nastao tajac. Tada tuilac ustade i,
vrlo ozbiljno, glasom koji mi se ucini zaista potresenim, upre
prstom u mene i izusti polagano: - Gospodo porotnici, sutra-
dan nakon smrti svoje majke, ovaj je covjek otiao na kupanje,
upustio se u nedoputen odnos i smijao se gledajuci jednu
filmsku komediju. Nemam vie to da vam kaem. - Kad je
sjeo, u sudnici je svejednako vladao muk. Ali odjednom Marie
zajeca, rece da nije bilo ba tako, da je tu bilo i kojecega dru-
gog, da su je natjerali da kae suprotno od onoga to misli, da
me dobro poznaje i da nisam ucinio nikakvo zlo. Ali, na preds-
jednikov znak, podvornik je odvede i rasprava se nastavi.
Nakon toga jedva da su sasluali Massona, koji izjavi da
sam ja poten covjek i, "rekao bih, dapace, cestit covjek". Jedva
da su sasluali i Salamana, koji je istaknuo da sam bio dobar
prema njegovu psu, i koji je na jedno pitanje o mojoj majci i
meni odgovorio da nisam vie imao to reci mami i da sam je
zato smjestio u ubonicu. - Treba covjeka razumjeti - rece
Salamano - treba covjeka razumjeti. - Ali cinilo se da nitko
ne razumije. Odvedoe ga.
Zatim dode red na Ravmonda koji je bio posljednji svjedok.
Ravmond me jedva primjetno pozdravi i odmah rece da sam
nevin. Ali mu predsjednik kaza da ga nitko ne pita za njegovo
miljenje nego samo za cinjenice. Upozori ga neka ceka na pi-
tanja pa neka onda odgovara. Zatrai od njega da poblie opie
svoje odnose sa rtvom. Ravmond iskoristi priliku da kae da
je rtva njega mrzila otkako je bio cunuo njezinu sestru. Me-
dutim, predsjednik ga upita nije li rtva imala razloga da i me-
ne mrzi. Ravmond rece da sam se ja slucajno zatekao na alu.
Tada ga javni tuilac zapita kako to da sam ja napisao pismo
73

od kojeg je potekla cijela drama. Ravmond odgovori da je to
bilo slucajno. Javni mu tuilac odbrusi da slucaj ima u tom do-
gadaju vec mnogo nedjela na svojoj dui. Htio je znati je li
slucajno i to to se nisam umijeao kad je Ravmond cukao
svoju ljubavnicu, jesam li mu slucajno posluio kao svjedok
na policiji, i je li slucajno to se poslije pokazalo da sam svje-
docio u njegovu korist iz puke naklonosti prema njemu. Na-
posljetku zapita Ravmonda od cega ivi, a kad Ravmond od-
govori da je skladitar, javni tuilac saopci porotnicima da je
opce poznato da se svjedok bavi svodnitvom. Ja sam mu bio
ortak i prijatelj. Rijec je o gnusnoj drami najgore vrste, oteanoj
cinjenicom to sud ima posla s moralnom nakazom. Ravmond
se htio braniti, a i moj je branitelj prosvjedovao, ali im rekoe
da treba pustiti javnoga tuioca da dovri. Ovaj potonji rece:
- Nemam vie bogzna to dodati. Je li vam on bio prijatelj? -
priupita Ravmonda. - Jest - odgovori Ravmond-bio mi je
dobar drug. - Zatim javni tuilac to isto mene upita, a ja po-
gledah Ravmonda koji ne odvrati pogleda. Odgovorih:-Jest.
- Tada se javni tuilac obrati poroti i rece: - Ovaj isti covjek
koji se sutradan nakon smrti svoje majke odao najsramotnijem
bludu pocinio je ubojstvo iz beznacajnih razloga, a i zato da
okonca jednu prljavu aferu.
Zatim sjede. Moj branitelj, na rubu strpljenja, dignu ruke
tako da mu rukavi spadoe i otkrie nabore ukrobljene kou-
lje, te uzviknu: - Je li on, na kraju krajeva, optuen zbog toga
to je pokopao majku ili zbog toga to je ubio covjeka? - Pu-
blika se nasmija. Ali tuilac ponovo ustade, zaogrnu se svo-
jom togom i izjavi da bi covjek morao biti naivan kao casni bra-
nitelj pa da ne osjeti kako izmedu ta dva niza cinjenica postoji
duboka, potresna i bitna veza. - Da - uzviknu iz sveg glasa
-ja optuujem ovoga covjeka daje sa zlocinackim srcem po-
kopao svoju majku. - Cini se da se ta izjava snano dojmila
opcinstva. Moj branitelj slegnu ramenima i obrisa znoj to mu
je oblio celo. Ali reklo bi se da je i sam bio uzdrman, pa shvatih
da mi se loe pie.
74
Sudenje je prekinuto. Kad sam izlazio iz Palace pravde i
spremao se da se popnem u kola, razabrah ponovo nacas mi-
ris i boju ljetne veceri. U mraku svoga zatvora na kotacima po-
novo sam raspoznavao, jedan za drugim, kao da dopiru s dna
mog umora, sve one poznate glasove voljenoga grada i odre-
dena sata kad sam ponekad bio zadovoljan. Izvikivanje pro-
davaca novina u vec neto svjeijem zraku, cvrkut posljednjih
ptica na trgu, povici prodavaca sendvica, cviljenje tramvaja na
otrim zavojima u gradu i ono umorenje neba prije negoli se
noc spusti na luku, sve je to tvorilo sljepacki put koji sam do-
bro poznavao prije nego sam dopao zatvora. Jest, to je bio sat u
koji sam, davno nekoc, bio zadovoljan. Tada me uvijek oceki-
vao lak pocinak bez snova. Medutim, neto se promijenilo jer
sam se, ocekujuci sutranji dan, ponovo naao u svojoj celiji.
Ba kao da poznati putovi, obiljeeni na ljetnom nebu, mogu
isto tako odvesti covjeka u zatvor kao i u nedune snove.
75

IV
Cak je i na optuenickoj klupi zanimljivo sluati kad govo-
re o tebi. Mogu reci da se u govorima javnoga tuioca i moga
branitelja mnogo govorilo o meni, moda i vie o meni nego o
zlocinu. Uostalom, je li izmedu ta dva govora bilo velike razli-
ke? Branitelj je dizao ruke i priznavao da sam kriv, ali me je
opravdavao. Javni je tuilac pruao ruke i tvrdio da sam kriv,
ali me nije opravdavao. Neto me, ipak, nekako nejasno muci-
lo. Ma koliko bio zaokupljen svojim mislima, zapadao sam
katkad u kunju da se umijeam, ali mi je branitelj tada govo-
rio: - Bit ce vam bolje da utite. - Nekako se cinilo kao da
raspravljaju o mom slucaju bez mene. Sve je teklo bez mog
sudjelovanja. Krojili su mi kapu a da me nisu pitali za milje-
nje. Od vremena do vremena spopadala me elja da se uple-
tem i kaem: "Ama, tko je ovdje zapravo optuenik? Vana je
uloga optuenika. Imam i ja neto da kaem!" Ali, kad bih do-
bro promislio, nisam imao to da kaem. Uostalom, moram
priznati da zanimanje za tude bavljenje sobom ne traje dugo.
Na primjer, govor me javnog tuioca vrlo brzo zamorio. Jedi-
no su me neki odlomci, kretnje ili cijeli dijelovi govora, ali od-
vojeni od cjeline, iznenadili ili pobudili moje zanimanje.
Ako sam ga dobro shvatio, sr je njegove misli bila u tome
da sam promiljeno pocinio zlocin. Bar je to pokuavao doka-
zati. I sam je govorio ovako: - Dokazat cu to, gospodo, doka-
zat cu vam dvojako. Najprije cinjenicama jasnim kao sunce, a
77

onda na krtom svjetlu koje ce mi pruiti psihologija te zloci-
nacke due. - Ukratko je izloio dogadaje nakon mamine
smrti. Podsjetio je na moju becutnost, na kino, Fernandela i,
napokon, na povratak kuci s Marijom. Tu ga u prvi mah nisam
shvatio jer je rekao "s ljubavnicom", a za mene je ona bila Ma-
rie. Zatim je preao na pricu o Ravmondu. Pomislio sam da
ima prilicno jasan uvid u dogadaje. Sve to je govorio bilo je
vjerodostojno. Ja sam napisao pismo u dogovoru s Ravmon-
dom ne bih li namamio njegovu ljubavnicu i predao je na mi-
lost i nemilost covjeku "sumnjiva morala". Izazvao sam na
alu Ravmondove protivnike. Ravmond je bio ranjen.
Zatraio sam od njega revolver. Vratio sam se sam da se njime
posluim. Usmrtio sam Arapina, kao to sam i namjeravao.
Zatim sam pricekao i, "da budem siguran da sam dobro oba-
vio svoj posao", ispalio sam jo cetiri hica, hladnokrvno, sa-
brano i, moglo bi se reci, promiljeno.
- Eto, tako, gospodo - rece javni tuilac. - Izloio sam
vam tok dogadaja koji je naveo ovoga covjeka da posve svje-
sno pocini umorstvo. To posebno isticem - rece. - Jer, nije
posrijedi obicno umorstvo, nepromiljen postupak u kojem bi
se mogle uzeti u obzir olakotne okolnosti. Ovaj je covjek, gos-
podo, inteligentan. Culi ste ga, je li? Zna dobro odgovarati. I
ne moe se reci da nije znao to cini.
Sluao sam i cuo da me smatraju inteligentnim. Ali nije mi
bilo jasno kako se vrline jednog obicnog covjeka mogu pretvo-
riti u ubitacnu optubu protiv okrivljenika. To me je bar izne-
nadilo, pa nisam vie sluao tuioca sve do trenutka kad zacuh
kako govori: -Je li ikad rekao da se kaje? Nikad, gospodo. Ni
jedan jedini put u toku istrage ovaj covjek nije pokazao da mu
je ao to je pocinio taj gnusni zlocin. - U taj cas okrenu se me-
ni, upre prstom u mene i nastavi me napadati a da nisam pra-
vo znao zato. Dakako da sam morao priznati u sebi da ima
pravo. Nisam mnogo alio zbog svoga cina. Ali sam se cudio
tolikoj ozlojedenosti. Najradije bih mu objasnio srdacno, go-
tovo njeno, da nikad nisam mogao uistinu ni zbog cega aliti.
78
Uvijek bi me zahvatilo ono to se imalo dogoditi, danas ili su-
tra. Ali, naravno, u poloaju u kojem sam se nalazio, nisam se
nikome mogao obratiti takvim tonom. Nisam imao prava da
pokaem svoje osjecaje ni dobru volju. Trudio sam se da i dalje
sluam javnog tuioca, jer je poceo govoriti o mojoj dui.
Rekao je da se nadnio nad nju, ali da nita u njoj nije naao,
gospodo porotnici. Rece da zapravo i nemam due, i da mi ni-
ta ljudsko, pa cak ni jedno od moralnih nacela koja cuvaju
ljudsko srce, nije dostupno. - Nedvojbeno je da mu ne
moemo to zamjeriti - doda. - Ne moemo ga kriviti da mu
nedostaje neto to nije mogao steci. Ali, to se tice ovoga su-
da, posve negativnu vrlinu popustljivosti treba da nadomjesti
vrlina koja je tea ali uzvienija, pravednost. Pogotovo kad
praznina srca koju otkrivamo u ovoga covjeka postaje ponor u
koji se drutvo moe strovaliti. - Zatim je govorio o mome
dranju prema mami. Ponovio je ono to je rekao u toku ras-
prave. Medutim, bio je mnogo opirniji nego kad je govorio o
mom zlocinu, tovie, toliko opiran da sam najposlije osjecao
samo vrucinu toga prijepodneva. Tako je bilo bar do trenutka
kad je uutio i, nakon krace utnje, nastavio vrlo dubokim i ga-
nutim glasom: - Sutra ce, gospodo, ovaj isti sud suditi zbog
najodvratnijeg od svih nedjela - ubojstva oca. - Prema nje-
govim rijecima, i mata mora ustuknuti od tako grozna zlo-
cina. Uzda se da ce ljudska pravda kazniti taj zlocin bez milos-
ti. Ali ne sustee se kazati da uas koji mu ulijeva taj zlocin
gotovo i nije veci od uasa to ga obuzima pred mojom becut-
nocu. Isto tako prema njegovim rijecima, covjek koji je moral-
no ubio majku izopcio se sam iz ljudskoga drutva, isto onako
kao i onaj koji je podigao ubilacku ruku na zacetnika svoga
ivota. Kako bilo da bilo, prvi je pripremio cin drugoga, naja-
vio ga u neku ruku i opravdao. - Uvjeren sam, gospodo -
doda povisujuci glas - da necete smatrati da je moja misao
suvie smiona ako ustvrdim da je covjek koji sjedi na ovoj klu-
pi isto tako kriv i za umorstvo zbog kojeg ce ovaj sud sutra su-
diti. Prema tome treba da bude i kanjen. - Tu javni tuilac
79

obrisa lice to mu se ljeskalo od znoja. Napokon rece da je nje-
gova dunost bolna, ali da ce je nepokolebljivo izriti. Ustvrdi
da ja nemam to traiti u drutvu cija bitna pravila ne prizna-
jem, i da se ne mogu pozvati na ljudsko srce cije osnovne reak-
cije ne poznajem.-Traim od vas glavu ovoga covjeka-rece
- i to je traim laka srca. Jer, iako sam u toku svoje vec duge
karijere vieput zahtijevao smrtnu kaznu, nikad jo nisam kao
danas osjecao da tu mucnu zadacu nadoknaduje, izravnava,
rasvjetljava spoznaja o neumoljivoj i svetoj dunosti, i
gnuanje koje osjecam pred licem covjeka, na kojem ne vidim
nita doli cudovinost.
Kad tuilac ponovo sjede, nastade prilicno duga utnja. Bio
sam oamucen od vrucine i zaprepatenja. Predsjednik se na-
kalja i upita me vrlo tiho imam li to dodati. Ustadoh i, kako
sam elio govoriti, rekoh, uostalom nekako nasumce, da ni-
sam imao namjeru da ubijem Arapina. Predsjednik mi odvrati
da je to puka tvrdnja, da mu dosad nije ba jasan nacin obrane
i da bi bio sretan kad bih, prije nego to saslua branitelja, po-
blie naveo pobude svoga cina. Zaplecuci se malko u govoru i
uvidajuci da sam smijean, izvalih da je sve to bilo zbog sunca.
U dvorani se razlegnu smijeh. Moj branitelj slegnu ramenima,
a odmah mu zatim dadoe rijec. Medutim, on izjavi da je vec
kasno, da namjerava govoriti vie sati i da moli da se sudenje
nastavi poslije podne. Sud pristade na to.
Poslije podne veliki su ventilatori neprestano tjerali za-
guljivi zrak iz dvorane, a porotnici su mahali malim arenim
lepezama u istom smjeru. Cinilo mi se da govoru moga brani-
telja nece nikad biti kraja. U jednom sam ga trenu ipak cuo jer
je rekao: - Istina je da sam ga ja ubio. - Zatim je nastavio u
istom tonu, govoreci "ja" kad god je govorio o meni. Tome
sam se silno zacudio. Sagnuo sam se prema jednom andaru i
upitao ga zato tako govori. On mi rece neka utim, a zatim
odmah dometnu: - Svi advokati tako rade. - Pomislih da
me time jo vie izdvajaju iz zbivanja, da me svode na niticu
i da me, u neku ruku, zamjenjuju nekim drugim. Ali cini mi se
da sam vec bio daleko od te sudnice. Uostalom, branitelj mije
bio smijean. Kratko se zadrao na povodu ubojstva, a onda
je i on govorio o mojoj dui. Ali ucinilo mi se da nije ni pri-
blino toliko nadaren koliko javni tuilac. - I ja sam se -
rece - nadnio nad tu duu, ali, nasuprot cijenjenom zastup-
niku javnoga tuilatva, naao sam u njoj neto i mogu reci da
sam citao iz nje kao iz otvorene knjige. - Procitao je da sam
poten covjek, savjestan i neumoran radnik, privren podu-
zecu u kojem sam radio, da su me svi voljeli i da sam suos-
jecao s tudom nevoljom. Po njegovu miljenju, bio sam uzo-
ran sin koji je uzdravao majku dok je god mogao. Napokon
sam se pouzdao da ce mirovinski dom pruiti starici udob-
nost koju mi moja sredstva nisu doputala da joj pruim. -
Cudim se, gospodo - nadoda - to se oko te ubonice digla
tolika vika. Jer, napokon, ako treba dati nekakav dokaz o
korisnosti i znacenju takvih ustanova, dovoljno je reci da ih
sama drava potpomae. - Samo, nije govorio o sprovodu, i
naslutio sam da to nedostaje njegovoj obrani. Medutim, od
svih tih dugackih recenica, od svih tih dana i beskrajnih sati
za kojih se govorilo o mojoj dui, stekao sam dojam da sve
postaje nekakva bezbojna voda u kojoj me hvata vrtoglavica.
Na kraju se samo sjecam da je, dok je moj branitelj i dalje
govorio, s ulice, kroz sve sudske dvorane i prostorije, doprlo
cak do mene trubljenje sladoledara. Saletjee me sjecanja na
ivot koji mi vie ne pripada u kojem sam nalazio svoje najsit-
nije i najtrajnije radosti - ljetne mirise, gradsku cetvrt koju
sam volio, odredeno vecernje nebo, Marijin smijeh i haljine.
Sve ovo to sam utaman radio na tom mjestu popelo mi se do
grla, i jedva sam cekao da se sve to svri i da se opet nadem u
celiji i usnem. Jedva da sam cuo branitelja kako na kraju uzvi-
kuje da porota nece poslati u smrt potena radnika koji je posr-
nuo u casu slabosti, i kako trai da se uzmu u obzir olakotne
okolnosti zlocina, zbog kojeg sam vec opterecen, kao najpouz-
danijom kaznom, vjecitom grinjom savjesti. Sud je preki-
nuo sudenje, a branitelj je sjeo posve iscrpljen. Medutim, prid
81

oe mu kolege da mu cestitaju. Cuo sam kako govore: - Sjaj-
no, dragi moj! - Jedan se od njih obrati i meni da posvje-
docim: -A? - Potvrdih, ali moja pohvala nije bila iskrena jer
sam bio odvie umoran.
Nagao je, medutim, dan i vrucina je bila popustila. Po ne-
kim glasovima s ulice koje sam cuo zakljucio sam da je vecer
blaga. Svi smo jo bili tu i cekali. A ono to smo zajedno cekali
ticalo se samo mene. Ponovo bacih pogled na sudnicu. Sve je
bilo isto onako kao i prvog dana. Ukrstih poglede s onim novi-
narom u sivom kaputu i enom-automatom. To me navede na
pomisao da za cijelog sudenja nisam potraio pogledom Mari-
ju. Nisam bio zaboravio na nju nego sam bio samo suvie zao-
kupljen mislima. Opazih je izmedu Celesta i Ravmonda. Ona
mi namignu, kao da kae: "Konacno! "Vidjeh joj pomalo tjes-
kobno lice kako se smijei. Ocutjeh, medutim, da mi je srce ne-
kako zatvoreno, i ne mogoh joj uzvratiti ni smijekom.
Suci se vratie. Na brzinu procitae porotnicima niz pita-
nja. Zacuh: "kriv za umorstvo"... "s predumiljajem"... "ola-
kotne okolnosti". Porotnici izidoe, a mene odvedoe u onu
prostorijicu gdje sam vec jednom cekao. Branitelj dode za
mnom-bio je vrlo govorljiv i govorio je samopouzdanije i sr-
dacnije nego ikad prije. Mislio je da ce se sve dobro svriti i da
cu se izvuci s nekoliko godina zatvora ili robije. Upitah ga pos-
toji li mogucnost da se poniti osuda ako bude nepovoljna.
Odgovori mi da ne postoji. Njegova je taktika bila u tome da
ne podnosi nikakve zahtjeve kako ne bi oneraspoloio sud.
Razjasni mi da se osuda ne ponitava samo tako, bez razloga.
To mi se cinilo jasnim pa sam se pokorio njegovim razlozima.
Kad se hladno sve promotri, to je posve prirodno. Inace bi bilo
isuvie nepotrebnog piskaranja. - Kako bilo da bilo - rece
mi branitelj - postoji priziv. Ali uvjeren sam da ce ishod biti
povoljan.
Cekali smo vrlo dugo mislim gotovo tri cetvrti sata. Napo-
kon zazvoni zvonce. Odlazeci, branitelj mi rece: - Predsjed-
nik porote procitat de najprije odgovore. Vas ce uvesti tek kad
82
se bude izricala osuda. - Lupali su vratima. Ljudi su trckara-
li po hodnicima o kojima nisam znao jesu li blizu ili daleko.
Zatim zacuh kako netko priguenim glasom cita neto u sud-
nici. Kad zvonce ponovo zazvoni i kad se vrata pregrade otvo-
rie, doceka me tiina u sudnici, tiina i onaj cudni osjecaj koji
me obuze kad primijetih da je mladi novinar odvratio pogled
od mene. Nisam pogledao na onu stranu gdje je bila Marie.
Nisam imao kad jer mi predsjednik sudskog vjeca nekako
cudno saopci da ce mi glava biti odrubljena na javnom mjestu
u ime francuskog naroda. Ucini mi se da prepoznajem osjecaj
to bijae ispisan na svim licima. Vjerujem da je to bila obzir-
nost. andari su bili vrlo blagi prema meni. Branitelj mi stavi
ruku na zapece. Nisam vie ni na to mislio. Medutim, pred-
sjednik me upita nemam li to dodati. Porazmislih i rekoh: -
Nemam. - Zatim me odvedoe.
83

V
Po treci put sam odbio da primim ispovjednika. Nemam
mu to reci, nije mi do razgovora, a ionako cu ga uskoro vidje-
ti. Ovog me casa jedino zanima kako da izmaknem onoj
maineriji, da doznam ima li kakav izlaz iz necega stoje nemi-
novno. Premjestili su me u drugu celiju. Iz ove, kad se
ispruim, vidim nebo i samo nebo. Dani mi prolaze tako da
gledam na njegovu svodu kako se mijenjaju boje to pretvara-
ju dan u noc. Leeci tako, podavijem ruke pod glavu i cekam.
Ne znam koliko sam se puta zapitao je li se ikad dogodilo daje
osudenik na smrt izmakao tom neumoljivom mehanizmu, iz-
gubio se prije smaknuca, probio se kroz redove policajaca. Pre-
koravo sam se to nisam paljivije citao opise smaknuca. Tre-
balo bi se uvijek zanimati za te stvari. Nikad se ne zna to se
sve moe dogoditi. Citao sam, kao i sve, izvjetaje u novina-
ma. Ali zacijelo ima o tome posebnnih knjiga, a ja nisam bio
dovoljno radoznao da ih procitam. Moda bih u njima naao
opise bjegova. Tako bih doznao da se bar u jednoj prilici kotac
zaustavio, da su u toj neodoljivoj promiljenosti bar jednom
slucaj i sreca neto izmijenili. Bar jednom! Mislim da bi mi to, u
neku ruku, bilo dovoljno. Srce bi obavilo ostalo. U novinama
cesto piu o nekakvu dugu koji se vraca drutvu. Po njima, tre-
ba platiti taj dug. Ali to ostavlja matu hladnom. Najvanija bi
tu bila mogucnost bijega, izmaknuce neumoljivom obredu, lu-
da trka koja bi dala priliku nadi. Nada bi, naravno, bila u tome
85

da te ustrijele na uglu kakve ulice, u punom trku, tanetom is-
paljenim na brzinu. Ali, kad bih dobro promislio, nita mi nije
doputalo taj luksuz, sve mi ga je uskracivalo i ponovo me
zahvacala mainerija.
Ni uz najbolju volju, nisam se mogao pomiriti s tom bezoc-
nom izvjesnocu. Jer, napokon, postoji smijean nesklad
izmedu osude na kojoj se ona zasniva, i njenog nepokoleblji-
vog toka od trenutka kad je osuda izrecena. Cinjenica da je
osuda procitana u dvadeset sati, a ne u sedamnaest, cinjenica
da je mogla biti sasvim drugacija, da su je donijeli ljudi koji re-
dovito mijenjaju rublje, daje izrecena u ime tako maglovita
pojma kao to je francuski narod (ili njemacki, ili kineski), cini-
lo mi se da sve to oduzima mnogo ozbiljnosti takvoj odluci.
Medutim, morao sam priznati da je onoga casa kad je donese-
na njeno izvrenje postalo isto toliko pouzdano, isto toliko oz-
biljno koliko i postojanje ovoga zida uz koji pritiskujem svoje
tijelo.
U tim sam se casovima sjetio to mi je mama jednom prica-
la o ocu. Nisam ga poznavao. Sve to sam poblie znao o tom
covjeku bilo je moda samo to to mi je tada mama ispricala -
kako je gledao smaknuce jednog ubojice. Bilo mu je mucno i
pri samoj pomisli da tamo ode. Ipak je otiao, a kad se vratio,
povracao je dobar dio prijepodneva. Tada mi se otac malo zga-
dio. O, kako mi nije bilo jasno da nita nije vanije od sma-
knuca i da je, uopce, to jedina stvar koja moe uistinu covjeku
biti zanimljiva. Ako ikad izidem iz tamnice, ici cu na sva smak-
nuca. Drim da sam krivo cinio to sam mislio na tu moguc-
nost. Jer, pri pomisli da budem u rano jutro slobodan iza kor-
dona policajaca, s one druge strane, da tako kaem, pri pomisli
da budem gledalac koji je doao da gleda i koji moe poslije
povracati, srce bi mi se uzburkalo od otrovne radosti. Ali to ni-
je bilo razborito. Krivo sam cinio to sam se predavao tim pret-
postavkama, jer bi me vec iduci cas obuzela takva strana stu-
den da bih se skvrcio pod pokrivacem. Nisam se mogao
suzdrati da ne cvokocem zubima.
Ali dakako da covjek ne moe biti uvijek razborit. U dru-
gim sam zgodama, na primjer, izradivao nacrte zakona. Mi-
jenjao sam kazne. Zapazio sam da je bitno dati osudeniku ne-
ku priliku. Jednu jedinu na tisucu, i to bi bilo dovoljno da se
sve uredi kako treba. Tako mi se cinilo da bi se mogao naci ne-
ki kemijski spoj koji bi pacijenta (mislio sam - pacijenta), kad
bi ga uzeo, usmrtio u devet slucajeva od deset. On bi to znao,
to bi bio uvjet. Jer, kad sam dobro promislio, kad sam sve mir-
no promotrio, ustanovio sam da kod giljotine ne valja to to ne
daje nikakve prilike, ama ba nikakve! Ukratko, smrt je paci-
jentova odlucena jednom zasvagda. To je neto gotovo, posve
zakljucena kombinacija, uglavljen sporazum o kojem se vie
ne moe raspravljati. Ako udarac nekim cudom promai, poci-
nje iznova. Prema tome, najgore je to osudenik mora eljeti
da stroj dobro funkcionira. Kaem da je to ono to ne valja. To
je, u jednu ruku, istina. Ali, u drugu ruku, morao sam priznati
da je ba u tome cijela tajna dobre organizacije. Ukratko, osude-
nik je prisiljen da moralno suraduje. U njegovu je probitku da
sve glatko tece.
Bio sam prisiljen isto tako ustanoviti kako sam sve do tada
imao pogrene pojmove o tim pitanjima. Dugo sam smatrao
- iako ne znam zato - da se do giljotine dolazi samo penjuci
se na stratite, uspinjuci se uza stube. Bit ce da je to zbog revo-
lucije iz 1789. godine, mislim zbog svega onoga to su me uci-
li ili mi pokazivali o tome. Ali jednog jutra sjetio sam se foto-
grafije koju su objavile novine u povodu smaknuca to je bilo
izazvalo veliku pozornost. Stroj je zapravo stajao na zemlji,
najjednostavnije to moe biti. Bio je mnogo ui nego to sam
mislio. Prilicno je cudno to mi to nije prije palo na pamet. Taj
stroj na slici iznenadio me svojom preciznom i savrenom iz-
radbom i sjajem. Covjek uvijek preuvelicava ono to ne poz-
naje. Morao sam, medutim, ustanoviti da je sve to vrlo jednos-
tavno - stroj je na istoj razini kao i covjek koji stupa prema
njemu. Prilazi mu kao da ide u susret nekoj osobi. A to je ono
gadno. Uspinjanje na stratite, uzlaenje pod vedrim nebom,
86
87
At.

to moe podgrijati matu. Medutim, i tu mainerija sve satire
- covjeka ubijaju diskretno, pomalo stidljivo i vrlo precizno.
Jo su mi dvije stvari bile neprestano na pameti - svitanje
i molba za pomilovanje. Medutim, trudio sam se da se urazu-
mim i da ne mislim vie na to. Ispruivi se, promatrao sam
nebo, trsio se da se usredotocim na njega. Pozelenjelo je, pala
je vecer. Jo sam nastojao odvratiti tok svojih misli. Oslukivao
sam svoje srce. Nisam mogao zamisliti da ce to kucanje koje
me oduvijek prati ikad utihnuti. Nikad zapravo nisam imao
dovoljno mate. Ipak, pokuavao sam predociti sebi onaj tre-
nutak kad mi otkucaji toga srca nece vie odjekivati u glavi.
Ali uzalud. Svitanje i molba za pomilovanje bijahu svejednako
tu. Na kraju rekoh sam sebi da je najpametnije da se ne
suzdravam.
Znao sam da dolaze u svitanje. Ukratko, provodio sam noci
u icekivanju toga svitanja. Nikad nisam volio iznenadenja.
Kad treba da mi se to dogodi, najvolim biti spreman. Zbog to-
ga sam naposljetku samo malo spavao obdan, a za dugih noci
strpljivo sam cekao da se javi svjetlo na oknu neba. Najtee je
bilo u onaj sumorni sat kad sam znao da obicno obavljaju svoj
posao. Cim bi prola ponoc, cekao sam i vrebao. Nikad mi uho
nije razabiralo toliko umova, lucilo toliko slabanih zvukova.
Mogu, uostalom, reci da sam u neku ruku imao i srecu za sve
to vrijeme, jer nikad nisam cuo korake. Mama je cesto govori-
la da covjek nije nikad posve nesretan. O tome sam se osvje-
docio u zatvoru, kad se nebo arilo i danje se svjetlo uvlacilo u
moju celiju, jer sam lako mogao zacuti korake, a tada bi mi sr-
ce moda prepuklo. Cak i kad bi me najmanji suanj privukao
vratima, cak i kad bih prislonio uho na drvo i izbezumljeno ce-
kao sve dok ne bih zacuo svoj dah, prestravljen to je toliko
potmuo i slican psecem hroptanju, srce mi ipak ne bi prepuklo
i dobio bih jo dvadeset cetiri sata ivota.
Povazdan mi je molba za pomilovanje bila na pameti. Mis-
lim da sam se okoristio tom milju to sam najbolje mogao.
Racunao sam ono to mi je ostalo, i iz tog svog premiljanja
izvlacio sam najvie koristi. Uvijek sam polazio od najgore
pretpostavke - molba mi je odbijena. "E, pa onda cu umrije-
ti!" Prije nego ostali, ocito. Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi i-
vjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hocu li umrije-
ti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini ivota, jer ce, naravno, u
oba slucaja drugi ljudi i druge ene i dalje ivjeti, i to na tisuce
godina. Zaista, nita nije jasnije od toga. Uvijek cu ja biti onaj
koji ce umrijeti, bilo sada, bilo za dvadeset godina. U taj tren
omeo bi me malo u prosudivanju strahovit potres koji bih osje-
tio u sebi pri pomisli da bih mogao poivjeti jo dvadeset go-
dina. Ali je trebalo samo da ga svladam zamiljajuci to bih
mislio za dvadeset godina, kad bih se opet naao u istom po-
loaju. Cim se mora umrijeti, ocito je da nije vano kako i ka-
da. Dakle (a najtee mi je bilo da ne smetnem s uma sve ono
to je to "dakle" znacilo u mom umovanju), dakle, moram se
pomiriti s milju da ce mi odbiti molbu.
U tom trenutku, tek u tom trenutku imao sam, da tako
kaem, pravo, doputao sam u neku ruku sam sebi da razmo-
trim i drugu pretpostavku - da me pomiluju. Tu je bilo neu-
godno to to sam morao obuzdavati pomamni zanos krvi i ti-
jela koji mi je palio oci bezumnom radocu. Morao sam se
truditi da zatomim taj krik, da ga urazumim. Morao sam biti
prirodan cak i pri toj pretpostavci ne bi li pomirenost sa sudbi-
nom pri onoj prvoj pretpostavci ostala to vjerodostojnija. Kad
bih u tome uspio, imao sam sat mira. To je ipak valjalo cijeniti.
U takvu sam trenutku jo jednom odbio da primim ispov-
jednika. Leao sam izvaljen i po plaventilu neba naslucivao da
se blii vecer. Upravo sam bio odbacio mogucnost pomilova-
nja i osjecao kako valovi krvi pravilno krue u meni. Nisam
imao potrebe da vidim ispovjednika. Prvi put nakon dugo vre-
mena pomislio sam na Mariju. Prolo je mnogo dugih dana ot-
kako mi nije pisala. Te sam veceri porazmislio i rekao sam sebi
da joj je moda dojadilo da bude ljubavnica osudenika na
smrt. Pala mi je na um i misao da se moda razboljela ili umr-
la. To ne bi bilo nita neobicno. Kako sam to mogao znati kad
89

nas nita, osim naih tijela koja su sad odvojena, ne vee i ne
podsjeca jedno na drugo? Od toga bih trenutka, uostalom, os-
tao ravnoduan kad god bih se sjetio Marije. Mrtva me Marie
nije vie zanimala. Smatrao sam da je to normalno, isto kao to
sam dobro shvacao da ce me ljudi zaboraviti nakon moje smr-
ti. Nece vie imati nita sa mnom. Cak ne bih mogao reci da je
teko misliti na to.
Upravo u taj cas ude ispovjednik. Kad ga ugledah, malko
zadrhtah. On to opazi i rece mi neka se ne bojim. Rekoh mu da
inace dolazi u drugo doba dana. Odgovori mi da je doao u
posve prijateljski posjet koji nema nikakve veze s mojom mol-
bom, o kojoj on nita ne zna. Sjede na moj leaj i pozva me da
sjednem do njega. Odbih. Ipak, zapazih da mu je izraz lica
blag.
Sjedio je neko vrijeme, s podlakticama na koljenima, obore-
ne glave, i gledao u svoje ruke. Bile su tanke i miicave, podsje-
cale su me na ustre zvjerke. Polako ih protrlja jednu o drugu.
Zatim ostade tako, svejednako oborene glave, toliko dugo da
mi se nacas ucinilo da sam ga zaboravio.
Ali naglo dignu glavu i pogleda me u lice. - Zato odbija-
te moje posjete? - upita me. Odgovorih mu da ne vjerujem u
Boga. Htio je znati jesam li u to posve siguran, a ja odvratih da
nije ni potrebno da se pitam, jer mi se cini da to pitanje uopce
nije vano. Tada se zavali i nasloni na zid, a ruke stavi na be-
dra. I, gotovo kao da ne razgovara sa mnom napomenu da
covjek kadto misli da je siguran, a zapravo nije. utio sam.
Pogleda me i zapita: - to vi mislite o tome? - Odgovorih da
je to moguce. Kako bilo da bilo, nisam moda siguran to me
uistinu zanima, ali sam posve siguran to me ne zanima. A
upravo me to o cemu on govori ne zanima.
On odvrati pogled od mene i, ne mijenjajuci poloaj, upi-
ta me ne govorim li tako iz nekog ocaja. Kazah mu da nisam
ocajan. Samo me je strah, to je sasvim prirodno. - Tada bi
vam Bog pomogao - pripomenu. - Svi oni koje sam upoz-
nao u vaem poloaju obratili su se njemu. - Priznadoh da
je to bilo njihovo pravo. To ujedno pokazuje da su imali vre-
mena za to. to se pak mene tice, ja ne elim niciju pomoc, a
napose mi nedostaje vremena da se zanimam za neto to me
ne zanima.
U taj mah on odmahnu zlovoljno rukama, ali se zacas us-
pravi i popravi nabore na halji. Kad je bio gotov, obrati mi se
nazivajuci me "prijateljem" - ne govori on tako zato to sam
osuden na smrt; po njegovu miljenju, svi smo mi osudeni na
smrt. Ali mu upadoh u rijec i rekoh da to nije isto, i da to, uos-
talom, ne moe biti nikakva utjeha.-Tako je-potvrdi on. -
Ali, ako ne umrete danas, umrijet cete poslije. I opet cete se
naci pred istim pitanjem. Kako cete podnijeti tu stranu
kunju? - Odgovorih mu da cu je podnijeti isto ovako kako je
sad podnosim.
Na te rijeci ustade i pogleda mi pravo u oci. Tu igru dobro
poznajem. Cesto sam se tako zabavljao s Emmanuelom ili Ce-
lestom, i obicno su oni prvi odvracali pogled. I ispovjednik je
dobro poznavao tu igru, to sam ucas shvatio - pogled mu se
nije kolebao. A nije mu se ni glas pokolebao kad mi rece: - Pa
zar vi nemate ba nikakve nade, i zar ivite u uvjerenju da ce-
te citavi umrijeti? - Tako je - odgovorih.
Tada pognu glavu i ponovo sjede. Rece da me ali. Dri da
to covjek ne moe podnijeti. A ja sam samo osjecao da mi vec
pomalo dosaduje. Ovaj put se ja okrenuh i pridoh prozorcicu.
Naslonih se ramenom na zid. Iako ga nisam pravo razumio,
razabrah da me opet pocinje ispitivati. Govorio je uznemireno
i uurbano. Shvatih da je uzbuden, pa ga poceh paljivije
sluati.
Rece da je uvjeren kako ce moja molba biti prihvacena, ali
da nosim breme grijeha kojeg treba da se oslobodim. Po nje-
mu, ljudska pravda nije nita, a Boja je pravda sve. Napome-
nuh mu da me je ona prva osudila. Odgovori mi da ipak nije
sprala moj grijeh. Rekoh mu da ne znam to je to grijeh. Samo
su mi rekli da sam kriv. Kriv sam, platit cu i od mene se ne
moe nita vie traiti. U taj cas on ponovo ustade, a ja pomis-
90
91

lih da u ovako uskoj celiji, ako se eli kretati, ne moe mnogo
birati. Mora sjesti ili ustati.
Upro sam pogled u tlo. On koraknu prema meni i zastade,
kao da se ne usuduje dalje. Pogleda kroz nebo. - Varate se,
sinko - rece mi - moglo bi se od vas traiti i vie. A moda ce
se i traiti.-A to to? - Moglo bi se traiti da vidite. - to da
vidim?
Svecenik pogleda oko sebe i odgovori glasom koji mi se od-
jednom ucini malaksalim: - Iz sveg ovog kamenja izbija bol,
znam. Uvijek sam ga gledao sa zebnjom u srcu. Ali, u dubini
due znam da su i najveci bijednici medu vama vidjeli kako se
iz njihove tame pomalja boanski lik. Od vas se trai da vidite
taj lik.
Malko ivnuh. Rekoh da vec mjesece i mjesece gledam te
zidine. Nita i nikoga na svijetu ne poznajem bolje od njih.
Moda sam nekad i traio u njima nekakav lik. Ali je taj lik bio
boje sunca i gorio je od udnje - bio je to lik Marije. Uzalud
sam ga traio. Sad je s tim svreno. I, bilo kako mu drago, ni-
sam nita vidio da izranja iz ovoga oroenog kamenja.
Ispovjednik me pogleda nekako tuno. Sad sam bio posve
naslonjen na zid i danje mi je svjetlo oblijevalo celo. On rece
nekoliko rijeci koje nisam razumio, a onda me brzo upita smi-
je li me zagrliti. - Nemojte - odgovorih. Okrenu se, pode
uza zid i prode po njemu polagano rukom: - Zar toliko volite
ovozemaljski ivot? - proapta. utio sam.
Prilicno je dugo ostao tako okrenut. Njegova me nazocnost
titala i razdraivala. Zaustavih da mu kaem neka ode, neka
me ostavi na miru, kad iznenada uzviknu nekako praskavo,
okrecuci se prema meni: - Ne, ne mogu vam vjerovati. Sigu-
ran sam da ste ponekad poeljeli neki drugi ivot. - Odgovo-
rih mu da se to razumije samo po sebi, ali da to vrijedi isto to-
liko koliko i poeljeti da budem bogat, da vrlo brzo plivam ili
da mi usta budu ljepe oblikovana. To spada u isti ko. Ali me
on presijece u rijeci i zapita kako zamiljam taj drugi ivot. Ta-
da povikah: - ivot u kojem bih se mogao sjecati ovoga ov-
92


dje! - I odmah mu rekoh da mi je vec svega dosta. On mi htje-
de jo govoriti o Bogu, ali mu pridoh i pokuah mu posljednji
put objasniti da nemam vie mnogo vremena i da ga ne elim
tratiti na Boga. On pokua skrenuti razgovor na drugu stranu
i upita me zato ga zovem "gospodine", a ne "oce". To me raz-
jari pa mu odgovorih da mi on nije otac - daje uz ostale.
- Nisam, sinko - rece i stavi mi ruku na rame. - Uz vas
sam. Ali, vi to ne moete znati jer vam je srce slijepo. Molit cu
se za vas.
Tada, ne znam zato, kao da neto puknu u meni. Proderah
se iz sveg glasa, ispsovah ga i rekoh neka se ne moli za mene.
Zgrabih ga za ovratnik sultane. Istresoh na njega sve to mi je
lealo na srcu koje je igralo od radosti i bijesa. On je ba tako si-
guran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni piljiva bo-
ba. Nije cak siguran ni da je iv, jer ivi kao mrtvac. Ja sam na-
oko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve,
sigurniji od njega, siguran u svoj ivot i u smrt koja ce uskoro
doci. Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto
onoliko koliko i ona mene posjeduje. Imao sam pravo, imam
jo pravo, imam svako pravo. ivio sam ovako, a mogao sam
ivjeti i drukcije. Cinio sam ovo, a nisam cinio ono. Ovo nisam
uradio, a ono jesam. Pa onda? Cini mi se kao da sam cijelo vri-
jeme cekao ovaj cas i osvit dana kad cu se iskupiti. Nita, nita
nije vano, i dobro znam zato. I on zna zato. Sa dna moje bu-
ducnosti, za cijelog ovog besmislenog ivota koji sam vodio,
die se do mene, kroz godine koje jo nisu dole, neki neodre-
deni dah, a taj dah izjednacuje na svom putu sve ono to su mi
nekad predlagali, u onim godinama koje sam proivio i koje
nisu bile nimalo stvarnije. to se mene tice smrt drugih, ljubav
jedne majke, to me se tice njegov Bog, ivot za koji se netko
odlucio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina
odabire mene i sa mnom na milijarde povlatenih koji, kao i
on, tvrde da su mi braca. Razumije li, razumije li napokon? Svi
su povlateni. Postoje samo povlateni. I ostali ce jednog dana
biti osudeni. I on ce biti osuden. to mari ako ga optue zbog
93

umorstva i smaknu zato to nije plakao na sprovodu svoje
majke? Salamanov je pas vrijedio isto toliko koliko i njegova
ena. Ona enica-automat isto je toliko kriva koliko i Marie
koja je eljela da se uda za mene. to mari to mi je Ravmond
bio isto tako pajda kao i Celeste koji vrijedi vie od njega? ta
mari to Marie prua danas usne nekom drugom Meursaultu?
Razumije li, napokon, taj osudenik, da sa dna moje buducnos-
ti... Guio sam se vicuci sve ovo. Ali kljucari su mi vec oteli iz
ruku ispovjednika i prijetili mi. On ih, medutim, umiri i zagle-
da se nacasak nijemo u mene. Oci mu bijahu pune suza. Okre-
nu se i nestade.
Cim je otiao, opet sam se smirio. Bio sam iznemogao i sva-
lih se na leaj. Mislim da sam spavao, jer sam se probudio sa
zvijezdama na licu. Do mene su dopirali glasovi iz polja. Slje-
poocnice su mi osvjeavali mirisi noci, zemlje i soli. Cudesni
mir tog usnulog ljeta nadirao je u me kao plima. U tom trenut-
ku, na izmaku noci, oglasie se sirene. Navijetale su odlazak
u svijet koji mi je postao zauvijek ravnoduan. Prvi put nakon
dugo vremena pomislih na mamu. Ucini mi se da razumijem
zato je potkraj ivota nala "zarucnika", zato se pretvarala
da pocinje sve iznova. Tamo, tamo takoder, oko one ubonice
gdje se gase ivoti, vecer je bila kao neko sjetno zatije. Nado-
mak smrti, bit ce da se mama osjecala oslobodena i spremna
da ponovo sve proivi. Nitko, nitko nije imao prava da za
njom place. I osjetih se spreman da ponovo sve proivim. Kao
da me ona silna srdba ocistila od zla, oslobodila nade, pred
ovom noci krcatom znamenjem i zvijezdama, otvorih se prvi
put njenoj ravnodunosti svijeta. Osjecajuci da je tako slican
meni, da mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sre-
tan, i da sam jo sretan. A da se sve ostvari, da se ne osjecam to-
liko sam, ostalo mi je samo da poelim da na dan moga smak-
nuca bude mnogo gledalaca i da me docekaju povicima
mrnje.
94

CIP -Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveucilina knjinica - Zagreb
UDK 821.133.1-31=163.41
CAMUS,Albert
Stranac / Albert Camus; prijevod
Zlatko Crnkovic. - Zagreb : Globus media,
2004. - (Biblioteka Jutarnjeg lista XX.
stoljece; 6)
Prijevod djela: L 'etranger. - Prilog uz:
Jutarnji list = ISSN 1331-5692, god. 7,
br. 2124 (2004).
II
